25 mar Razglednica iz Perta ili koliko mi još moramo ići nazad da bismo krenuli naprijed
Nedavno je rađeno jedno istraživanje koje je pokazalo da u situacijama kada se ljudi izgube umjesto da idu pravo to jeste naprijed, kako bi našli izlaz i pravi put, okreću se nazad. Vraćaju se već pređenom, utabanom stazom kojom su se izgubili.
Ne bi bilo pošteno da upoređujem svoju zemlju (Crnu Goru) i zemlju u kojoj se trenutno nalazim (Australiju), jer to je suviše lako s obzirom na razlike u standardu između njih dvije. Ne bi bilo ni zanimljivo.
Ali ono po čemu mogu da ih poredim (za šta znam da nije neophodno finansijsko ulaganje koje je nedostižno za budžet mog grada) jesu zelene površine i dječija igrališta koja su nas kupila i osvojila u Pertu i na ovom kontinentu.
Ispred svake zgrade nalazi se zelena površina sa dječijim igralištem.
Igrališta koja su naizgled sasvim jednostavna zapravo su vrlo pažljivo osmišljena kako bi potpomogla razvoju motorike i kreativnosti kod djeteta. Ujedno su i mjesta na kojima djeca razvijaju svoju maštu i vještine.
Na igralištima nema polomljenih klupa, smeća ili stakla. Za to služe kante za otpatke, naravno. Skoro sva djeca na igralištima se igraju bosa, podloge su često pjeskovite. Roditelji imaju jednu divnu praksu da rođendane svojoj djeci proslavljaju upravo u tim parkovima. Na otvorenom, bez animatora i raznobojnih fondana, uz voće, prirodno i jednostavno baš onako kako je i blisko dječijem duhu.
Takođe, na većini igrališta zabranjeno je dovođenje kućnih ljubimaca, a na onima na kojima to nije, postoje kese sa kojima možete pokupiti izmet svog ljubimca i baciti ga direktno u kantu. Sasvim logično. Ništa spektakularno. Opet, tako nedostižno.
Zakon u ovoj zemlji propisuje da se kućni ljubimac ne može voditi napolju bez povoca. Ako želite da istrčavate svog psa, možete to da radite zajedno! Tako smo svi bezbjedni i zaštićeni. Niko nikom ne smeta.
Kada ovdje gledate zelene površine, mislite da je to neka stvarno skupa (uvezena) fancy „engleska trava“. Ali evo već danima gazimo troskot. Invazivnu vrstu korovske biljke koju su ovdje veoma pametno iskoristili. Niko ne sječe stabla, naprotiv, možete vidjeti skoro svuda, nove mlade izdanke, a njihovo najstarije stablo staro je više od 750 godina i prava je atrakcija grada.
Zaposleni svoje pauze koriste tako što leškare na travi. Zamišljam sebe kako „kod kuće“ činim isto… i znam da bih bila totalni čudak kad bih izabrala travnjak umjesto zadimljenog obližnjeg lokala!
Djeca u školama nose uniforme. Oduševio me moto učiteljica, umjesto našeg usvojenog „sjedi jedan“, oni ih ohrabruju sa „don’t give up, try again“ – „ne odustaj, pokušaj ponovo“.
Pitam se samo, koliko mi još moramo ići nazad da bismo napokon krenuli naprijed? Ispravnim putem.
No Comments