Moj bračni krevet u doba korone

Moj bračni krevet u doba korone

Osam godina je dug moj brak.

Da je moj brak dijete ono bi znalo da hoda, spretno bi trčalo, znalo bi da piše, veže vezice i vozi bicikl.

Pitam se zašto se onda mi svako malo spotičemo, padamo, i uopšte ne razumijemo?

Kad sam se doselila prije osam godina kod supruga u stan morali smo pomjeriti njegov veliki krevet koji je mojim dolaskom postao bračni, malo u lijevo, jer je negdje trebalo staviti moj ormar.

Od tog trenutka pa sve do danas, moj suprug svaki put kad ide da legne u krevet ili kad ustaje iz kreveta, udara u ćošak tog našeg bračnog kreveta koji bi mogao biti veći, posebno u noćima kada sam ljuta na njega.

Kad god bi zakačio taj ćošak, ravnoteža bi ga odnijela na drugu stranu, a tamo bi ga dočekao stalak od ogledala koji je malo manji od našeg kreveta. Nakon toga počinje da psuje. Sanjiva sam i nikad ne znam šta tačno kaže. Koga psuje. Sebe ili mene. Ili naš brak koji bi već trebalo da je odraslo dijete.

U doba korone, naš cijeli život se silom prilika sveo na životni prostor koji se takođe nekako neobjašnjivo samnjio.

Kao da je  koordinaciono tijelo za borbu protiv zaraznih bolesti  usvojio  uredbu koja se odnosi i na kućni prostor.

On glasi ovako: uvijek i sve vrijeme, svo četvoro moramo biti istovremeno na 5 m2.

Tako da, ako jedan roditelj sjedi na krevet, obavezno pored njega moraju biti i djeca. Ako je jedan roditelj u kupatilu i ostala djeca moraju hitno biti u kupatilu. Ako je jedan roditelj gladan obavezno su tog trenutka i djeca gladna.

Ukoliko se nekom jedu slatkiši, onda se i svima ostalima jede slatko.

Tako nekako.

Naša soba sa bračnim krevetom sa početka priče se najviše smanjila.

Moj suprug kači za ćošak našeg kreveta mnogo više nego ranije i ja se sada već brinem za njega, i shvatam da situacija postaje ozbiljna.

U vrijeme za spavanje svako legne tamo gdje je njegovo mjesto, ali kako odmiče noć tako počinje naše porodično planinarenje.

Prvo počinje da plače beba.

Dižemo je. Malo je nosim ja, malo je nosi on. Ne izvodimo je iz spavaće sobe jer može da se rasani.

Dodajemo se sa njom, kao sa nekom malo težom bučicom u teretani.

Ćutimo i gledamo izdužena lica jedno drugom, jer bilo kakav razgovor ne dolazi u obzir. Kada svo troje „popadamo“ od umora odlučujemo da je smjestimo između nas i ako na svim sajtovima o roditeljstvu koje sam pročitala  izričito kažu da se to ne radi.

Roditeljska greška za taj dan – broj dvadesetpet.

Sreća, kraj je dana.

Počinje da nas hvata san, ali baš u tom trenutku dolazi starija ćerka koja već petu noć za redom ne može da spava i želi kod nas.

Suprug se buni, ali ja mu objašnjavam da sam pročitala na internetu da su djeca sada pod strašno jakim stresom, i da bi im trebalo izlaziti u susret.

Objašnjavam,  da ja smišljam razne dječije igre koje nikako ne smiju da se ponavljaju,  ne smijemo dozvoliti da djeci bude dosadno kako ne bi mislili o ovom strašnom trenutku za njih u kome: nema škole, nema nastavnika, nema ranog ustajanja, nema pranja zubića i obavljanja bilo kakvih obaveza osim rasturanja kuće i skakanja po krevetu, gledanja crtanih filmova do besvijesti … i da zbog svega toga mora za njih imati razumijevanja više nego obično jer djeci ovo strašno teško „pada“.

Suprug gunđa i dalje, a ja ga podsjećam da sam zaboravila od silnog truda da razgovoram sa odraslima i da sam jutros komšinici sa drugog sprata rekla: „Sine moj, kako si?“.

Dajem ćerki zeleno svijetlo i ona se namješta između nas troje.

Dalje se ne sjećam ničeg.

Budim se naspavana posle sat vremena.

Budim supruga da djecu vrati na svoja mjesta.

Suprug ustaje i udara o ćošak našeg smanjenog kreveta prvi  put – jedno dijete, mogu da ispružim nogu.

Udara drugi put -drugo dijete, sada mogu i ruku.

Treći put, vraća se u krevet. Konačno mogu mirno da zaspim.

Nijedno planinarenje ne može proći bez modrica rećiće vam iskusni planinari.

Pa evo i ja.

Podijeli
No Comments

Post A Comment