Ljetovanje jedne mame sa brijačem u džepu

Ljetovanje jedne mame sa brijačem u džepu

 

Danas sam u parku dok sam bila sa djecom, zavukla ruku u džep svog šortsa na kojem su bili prašnjavi otisci sandalica broj dvadeset jedan, i tamo sam umjesto vlažnih maramica koje sam tražila napipala ženski brijač. Srećom imao je poklopac.

Pokušavam da se sjetim kako se tu našao, ali pogled na moje noge, zapravo, dlake, mi je brzo vratio pamćenje.

Ovo je još jedan, moj dan, u kom sam pokušavala da nađem vremena da obrijem svoje noge. Ne pitajte zašto ne depilaram, jednostavno koža je suviše osjetljiva!

Sjećam se da sam otišla u toalet sa namjerom da to uradim baš sada, ali neko je uporno zvao “mamaaa”, pa sam brijač strpala u džep, napojila žedne, nahranila gladne, i već je bilo vrijeme da se krene. Kasnije ću, rekla sam sebi.

Sa djecom sam na moru. Sama.

Dan počinje u sedam i ako smo na odmoru, nekada i ranije.

Dan je tek počeo, a ja samo mislim na noć i mrak, mjesec je moj drug, mjesec i trenutak kada djeca umorna zaspu, a ja otvorim mlako pivo koje nijesam stigla da rashladim, i čvrsto obećam sebi da ću večeras sigurno izdržati da film “Mostove okruga Medison” stvarno odgledam do kraja.

Ne stignem mlako pivo da popijem ni do pola, već mi padaju kapci, dalje čega se sjećam je blještavo sunce i ruke moje mlađe ćerke koja me budi sa: “Jaje, jaje mama”. Dijete je gladno čim otvori oči. Trk kuhinja. Neko se ujutru hvata prvo za četkicu za zube, moj je ipak tiganj. Istovremeno radim nekoliko stvari to sigurno znaju sve mame.

Pržim jaje, kuvam sebi kafu, režem hleb, postavljam sto…

Šta je bilo sa nogama?

Da se vratim na svoje noge. Tješim se da sam makar stigla da uradim trajni lak na nogama i rukama, potpuno neuobičajeno za mene, izabrala sam pink boju laka, on će sigurno  odvratiti pažnju sa mojih dlakavih nogu. Za slučaj da uopšte neko i pogleda mamu zatrpanu šlaufima, miškama, bade manitilima i teškim slanim peškirima.

Vjerujem da jež koji živi iza naše vikendice i plaši nas noću, manje bode od mene. Srećom, jedino ko mi se približava su moja djeca.

Njima ne smeta baš ništa na meni, a najmanje dlakave noge. Oni ne bi ništa mijenjali tu.

Njima ne smeta moj izrastak koji se još više vidi na suncu. Niti moj razvučeni kupaći kostim koji je još prošle godine pojela so pa dodatno visi kad se pokvasi, ne smetaju im moje bore na čelu koje su posatale prilično duboke zbog mrštenja, od sunca, jer mi je papučica broj dvadeset jedan stala na njih sasvim slučajno dok je trčala sva srećna  ka moru, jer ga vidi prvi put. Ne smeta im ni miris prženih palačinki koji mi se uvukao u kosu sve dok mogu da mi vrte pramen, svojim malim prstima. Ni mojih par kilograma manje jer sam navikla stojeći da jedem, u prolazu ili kad stignem. Ne smeta im ni višak kože sa mog stomaka u kojem su bile i sazrele njih dvije.

Mnogo me vole i to baš ovakvu kakava jesam.

Dok pada noć one čvrsto tonu u san, na mom lap topu počinje film “Mostovi okruga Medison”…  Ja ih gledam preplanule od sunca i umorne od mora i ako sam jedva čekala da zaspu, poželim istog trrnutka da ih probudim i izljubim još samo malo i pustim da mi saopšte još nešto: “Baš jako, jako, važno…” što se tog dana desilo na moru…

E ludice moje…

Podijeli
No Comments

Post A Comment