Šta sam shvatila na 13.000 metara visine?

Šta sam shvatila na 13.000 metara visine?

Nedavno sam letjela na 13.000 metara visine.
Riječ je o dva leta, jedan za drugim. Oba na istoj visini. Jedan od ta dva je trajao 11 sati. Dakle, 17 sati sam bila na pomenutoj visini Neki bi rekli vremena za dosadu na pretek. Ne i za mene.
Ne volim avione. Ne volim visine. Plašim se. Dugo nijesam shvatala tačno čega.
Let je bio sasvim miran. Uobičajen. Bez i najmanjih turbulencija. Ali u meni, u meni je bjesnila oluja. Svaki trenutak sam nekud propadala sa, veoma opasnim po život, turbulencijama. Sa bočnim vjetrovima koje ne očekujete, oni koji dolaze bez najave.
Neumorno sam slušala zvuk motora jednog, pa drugog. Pratila ponašanje putnika i njihove izraze lica. Sve one koji su bili u mom vidokrugu, jer je nas u toj limenoj spravi bilo ukupno 280 putnika. Pratila sam i ponašanja stjuardesa. Da li se kreću laganim bezbrižnim koracima kroz avion ili možda taj hod upućuje na neko neuobičajeno ponašanje?
A tek trenutak u kom se pilot obraća putnicima, tu možete takođe da saznate mnogo raznih stvari po intonaciji i boji glasa. Vjerujte mi.
Zbog te svoje potpune angažovanosti i predaje zadatku nakon nekoliko sati padala bih na kratko od umora u san, a onda bih se uz trzaje tijela vraćala budnosti, trudeći se da zaposlim svoj um što više mogu, moj mozak je neumorno tragao za novim zadacima.
Bez stajanja.
Kako je vrijeme odmicalo, znala sam ko je od putnika tačno koliko puta ustao, ko je šta tražio od stujardese, ko je spavao, ko je sve vrijeme bio budan. Pratila sam pomno i ponašanje stjuardesa, sve u cilju zaključivanja da li se neko ponaša čudno ili sasvim uobičajeno.
Šta sam ja dobijala time? Mislila sam, mogla sam da predvidim šta se tačno povoljno, a šta nepovoljno dešava oko mene. Mogla sam da utičem, mogla sam da kontrolišem.
Kakva varka.
Jeste li znali da ste najranjiviji kad ste najumorniji?
U jednom trenutku razoružana umorom i iscrpljenošću, jedan udah donio je otrežnjenje od kojeg vam sve barijere i zidovi koje tako predano gradite tokom dana ili čak života usljed umora sasvim lako „padnu“.
Pogled na zemlju sa tih 13.000 metara učinio je tako lijepom i prijatnom za stanovanje, odjednom sam je ludo (za)voljela i shvatila da se ne plašim nerazumijevanja metalne kutije u kojoj sjedim, kao i nepoznavanja načina na koji ona radi, već od gubitka kontrole nad svojim sopstvenim životom.
Metalna kutija ukrala mi je moć koju nosi kontrola nad stvarima.
Kontrola mi je donosila oslobođenje od straha. Ako budem kontrolisala sve oko sebe neće se ništa nepredvidivo/ružno dogoditi. Mislila sam. Ali, sada, u ovom trenutku, ništa nije zavisilo od mene. Ništa, sem jačine stiska prstiju kojima sam držala tanku plastičnu čašu sa vodom. I to je bilo upitno.
Odjednom sam shvatila da koliko god se trudila da pratim stvari oko sebe, ja njima nijesam mogla upravljati, nijesam ih mogla kontrolisati. Jedino što sam mogla jeste – prepustiti se. Ovdje i sada, životu, pilotu i avionu. Trebalo je imati povjerenja u životni proces. Vjerovanje da će sve biti dobro.
Model ponašanja kontrole bez kojeg, sad je očigledno, nijesam znala da funkcionišem pomagao mi je da se oslobodim strahova. Pokušaj da se to prenese u avionu, izgledao je sasvim suludo i smiješno.
Shvatila sam da mi je kontrola pružala sigurnost. Ali jasno je, lažnu. Sada i ovdje, na ovom mjestu, na ovoj visini, stvari su izgledale sasvim drukčije. Istinitije. Jedno sasvim drugo svjetlo omogućilo mi je i drugi pogled na život.
Nijesam uviđala da je osjećaj kontrole koji imamo nad svojim životom lažan, kao i osjećaj sigurnosti koju ta kontrola pruža. Jedino što sam pomoću njih izgradila bila je osoba prepuna briga i strepnji koja nije imala ponekad kontrolu ni nad samom sobom, a kamo li životima drugih. A moj „planirani život“ nikada nije zapravo ni išao po planu.
Da li je bilo moguće imati kontrolu nad svim što se pojavi u vašem životu? Ja sam mislila da jeste. Moj dan počinjao je pravljenjem planova, kratkoročnih, dugoročnih i uvijek se završavao sa „Šta ako taj plan ne uspije…“ .
Vjerovanje da ću ako sve uspijem da isplaniram moći da smanjim mogućnost da se desi nešto nepredvidivo za mene ili za moje dijete zapravo me zatvorio u jedan začarani krug u kom sam se zamalo razboljela od razmišljanja da se ne razbolim. Zato sam kontrolisala sve kako bih se osjećala bezbjedno.
Jednako snažno kao i turbine motora aviona u kojem sam sjedila, počela sam da oslobađam svoj zarobljeni život od planova i da ga napokon posle dugo vremena – hrabro zagrlim sasvim praznih ruku. Praznih ruku, spremnih za darove koje mi nosi. Jer i za dobre stvari morate napraviti mjesta. Prethodno počistiti.
Odjednom sam shvatila da jedva čekam da siđem sa ovih visina na predivnu zemlju i prigrlim sve svoje probleme koji su odavde izgledali tako mali!
Tako je prošao moj ispit prepuštanja kontrole. Ovaj put sam – položila.

Šta sam shvatila na 13.000 metara visine?

 

Podijeli
No Comments

Post A Comment