06 maj Da li znaš dragi da te volim ko fisliđen cvijeće?
…inspirisano istinitim događajem
To proljeće 1939.godine, bilo je izuzetno plodno. Zemlja kao da je predosjećajući svu pustoš koja će godinama kasnije vladati dala je mnogo više nego što je mogla, iz svakog njenog grumena raslo je i pupilo, na pogled.
Sezala su zelena polja na obroncima malog grada koji će ubrzo biti najbombardovaniji grad u Evropi. Priroda je divljala do te mjere da se mogla predvidjeti dugogodišnja pustoš.
Cvijeće Đurđe Đurović bilo je te godine najraznovrsnije na zelenoj pijaci koja se nalazila u samom centru grada. Njeni buketi koje je pravila sasvim sama nisu odisali sirimaštvom zbog kojeg je bila tu gdje jeste. Naprotiv, raskoš te šarene tezge svjedočila je stanju u njenoj duši.
Trudila se da zaradi novac za one koje je trebalo prehraniti, a pod krovom ih nije bilo malo.
Sijevale su Đurđine mlade oči iza buketa krv crvenih karanfila i ruža u čvrsto umotan kanap koji ih je držao na okupu, kanap koji je parao linije njenih mladih prstiju ostavljao je bore i usjeke koji bi se svakog dana zadržavali sve duže praveći sasvim neprirodne horizontalne bore na njenim prstima koji i ako u njenim ranim dvadesetim već su oguglali na ubode divljih trnova.
Na laticama ruže tih buketa često su se mogle naći kapi njene vrele krvi. Pažljivo je sa svake ruže, zorom, dok bi ih brala u svojoj bašti skidala svaki trn, redom, kako bi njeni buketi bili i na pogled i na dodir nježni i prijatni. Baš kao što bi i duša njena.
Sparivala bi ruže raznih boja sa zelenim granama paprati. Maštovite kombinacije koje bi pravila privlačili su radoznale poglede. I onaj ko nije imao, kupovao bi Đurđine bukete kao omađijan mirisom i jarkim bojama . Kući bi se vraćala zadovoljna praznih ruku uz zveket sitnih kovanica iz majušnog džepa njene crne kecelje.
Sve u šta je mogla da se uzda u svom životu su bile njene ruke i deset vičnih prstiju. Koliko su mogle samo da ponesu. Da iznesu. Uznesu. Znala je ona.
Trošila se Đurđa preko mjere.
Trebalo je stići sa svim tim cvijećem i zelenišem noseći ga na leđima u korpama od pruća koje je sama plela za tu priliku. Sa cvijećem se mora biti jako pažljiv, osjetljivo je. Za sve te godine prodaje samo je polomila jednu staklenu flašu. Staklo je u tom periodu bilo suvo zlato. Prava rijetkost. Kao i bokali. Sve je to stajalo u njenoj korpi. Pa na leđa.
Đurđa je imala kosu do pasa, crnu kao griva. Prije nego što bi svanula zora, po ustajanju, vješto bi dio po dio kose raščešljavala i plela pletenicu uvijajući je oko glave. Zauzdavala je crnim ukosnicama koje bi njeni ukućani nalazili po drvenom podu njihovog doma, suviše slabe da izdrže težinu njene kose. Svoju bi crnu grivu zauzdavala dalje maramom ali i tad bi se našao po koji pramen koji bi nalazio put do slobode i padao na njena bijela ramena.
Nezauzdana, njena kosa, nije je slušala, za razliku od ostatka tijela, koje joj je služilo u zdravlju i jedrosti. Mladost je „pucala“ iz nje. Iz pokreta, iz njenih bedara, ruku i nogu. Iz njenih grudi zauzdanih u nevješto šiveno prsluče. Iz jedrih rumenih obraza.
Ali baš tog jutra, samo tog jutra, trebalo joj je i da kosa bude njen saveznik makar samo jednom u urednosti kojom je odisala ona sva.
Samo danas sve mora biti na svom mjestu. Samo danas, poželjela je.
Rekao je da će doći. Po fisliđen cvijeće. Taj krojač kome nije znala ime. Obučen skromno ali veoma uredno. Sa kapom na glavi. Malo zakrivljenoj, širokog osmjeha. Sa mirom u očima koje su je uznemirile. Došao je posebno zbog te aromatične biljke, i ne želi ništa drugo, fisliđen nema zamjenu. Doćiće ponovo sjutra, kaže.
Sve što može i da se zamisli nalazilo se u njenoj bašti , ali od svog lijepog cvijeća nevjerovatnih boja i opojnih mirisa, njenom srcu najmiliji bio je fisliđen, i kako to, da se pojavio on, niotkuda šeretskog osmjeha i zatraži baš njega?
Biljku bez koje nije mogla zamisliti ni jedno proljeće i ljeto i svaku slobodnu skasiju u svojoj kući. Jedna na uzglavju, da tjera komarce, druga na prozoru da prizove prosce, jedna u kuhinji kad bi pravila čorbu. Širio se miris fisliđena svuda.
Valjalo je pohitati čim se razdani usnulim livadama do grada. Noge su je nosile, a dlanovi znojili. Mislila je na njega.
Nakon toliko jutara, teret na leđima više nije osjećala.
Brižljivo je slagala cvijeće na drvenoj trošnoj tezgi koje je nakon svog tog šareniša i miomirisa koji se širio na kraju izgledao kao kakav izlog. Dugo je razmišljala gdje da postavi fisliđen, na kom mjestu, jer on je pored ruža karanfila i narcisa sasvim neprimjetan, neugledan, jedino bi proljećni povjetarac povremeno nanosio njegov miris i svjedočio o prisustvu. Jednostavan, a postojan. Kakav joj je bio u srcu. Niko nikada nije primjećivao fisliđen, kao ni nju, sakrivenu iza gomile cvijeća. A sada ona strpljivo čeka njega da ga kupi.
„Da li ste me zaboravili?“
Kako to obično biva iznenadila se kada ga je čula i ako ga je sve vrijeme očekivala.
„Kako bih mogla“ odgovorila je ne gledajući ga, dok su joj se obrazi žarili.
„Donio sam Vam na dar bluzu koju sam sašio još juče, vjerujem da će pristajati uz boju Vaših očiju, a evo i novci za fisliđen, došao bih ponovo sjutra po još koju saksiju, ako ne smetam, opio me ovaj miris i Vi u njemu“.
Nekoliko decenija kasnije, na zidu visi stara porodična slika mladenaca.
Nevješto zakačen bijeli veo na kosi crnoj kao griva sa ukosnicama koje kao da lebde, i jedna nakrivljena kapa. Nasmijani oboje. Srećni. U rukama mlade sasvim neuobičajeno, uvezen kanapom, nalik travi sitnih listova, prepoznajem fisliđen.
Čujem babu koja me zatiče ispred slike i kaže sjetno „Eh da zna dragi da ga volim ko’ fisliđen cvijeće i da zbog njega moje srce drugom poći neće…“
Fisliđen – Bosiljak (lat. ocimum basilicum) od grčkog basileus – kraljevski je začinska biljka
Tekst napisala: Bojana Uskokovic Krvavac
No Comments