18 maj Šta sada rade mame i njihove bebe?
Da li si joj dala ugrijano mlijeko koje si pažljivo sipala u sterilnu bočicu i mazila glavu, nježno, sve dok tvoja beba nije zatvorila snene oči.
Možda si joj ponudila dojku na kojoj se anatomija tvoje bradavice već odavno izmijenila pa iz velikih napuknuća, oštećenih ragadama, ponekada curi krv, a ne samo tvoje toplo mlijeko, al ti ipak, ne želiš da odustaneš, i govoriš sebi u “bradu”, hrabriš se, izdrži još malo…samo još ovaj put, dok malo ojača…
Da li si gledala u anđeosko lice i odjednom kao hipnotisana, položila glavu pored njene, opijena tom mirnoćom…prepuštena sadašnjem trenutku, onom kojem nikad nijesi znala kako…odjednom postalo je tako lako, jer sve drugo nevažno je u ovoj sobi punoj mirisa “dječije duše”.
Svi neoprani sudovi, ne nasložena roba koja te danima “gleda” sa fotelje u ćošku, mrve po podu dnevne sobe koje ti se nepodnošljivo lijepe za bose otekle tabane, sve je nestalo… I na svoju glad si sad zaboravila.
Pustićeš da te malene ruke obrgle, jer ovdje je tvoja “hrana”, ona najvažnija, ona za dušu koje tako malo ima u poslednje vrijeme.
Shvataš da ono što je važno je tu pored tebe, diše ritmično, dok tanka roza koža postaje bijela i ujednačena baš kao i disanje.
Shvataš da u krevecu imaš porculansku lutku, lijepu kao sliku, i jedino o čemu misliš je koliko li je samo lijepa, baš takva kakva jeste…
Ostaješ da ležiš nepomična, želeći da trenutak sačuvaš zauvjek u svojim bolnim, nabreklim njedrima, kada naiđu hladni, vjetroviti dani, koji ti ponekad pomrače um, a zima zaprijeti da će se nepovratno uvući u tvoje kosti, izvučeš ga i umjesto prekrivčem, ogrneš se njime.
Pratiš to ritmično disanje i sad znaš da ništa na ovom svijetu nije bitno osim to…
No Comments