09 dec Recept protiv praznične glavobolje
Svuda, baš svuda, miriše decembar. Moj grad je najljepši u decembru.
Ulice mirišu na pečene koštanje i kuvano vino.
Svi se trudimo da održimo prisebnost u ovim čudnim vremenima, koji će biti iza nas, jednom. Do tad treba živjeti.
Ja sam prigrlila svoju ćerku u periodu ograničenih dodira i zagrljaja bez kojih čovjek ne može da preživi.
Uvukle smo se u tople jakne i krenule u šetnju da nam se srca koliko god to teško bilo danas, ugriju.
To je još jedno popodne u nizu.
Vodim je u obilazak najukrašenijih izloga našeg grada.
Neumorna sam u tome. Kažem neumorna, jer i pored svakodnevne glavobolje koja me muči ovih dana, ja ne odustajem. I pored obruča oko glave koji me steže, svaki dan, čini mi se sve jače, a uopšte nijesam znala odakle dolazi…
Izlazak će me samo oraspoložiti, mislila sam.
I mene i nju. Ali nije bilo tako.
Tog dana, poštujući mjere, ponovo smo krenule u šetnju.
Odabrala sam za obilazak najskuplji dio grada, sa najskupljim i najboljim izlozima.
Ređale su se jelke, rustične , klasične, velike do plafona, bijele, okupane vještačkim sninjegom, vještačkim sjajem, za ekstravagantne je bilo i crnih jelki. Bombice takođe. Čini mi se da se iz godine u godinu jelke sve veće. Kao i bombice. Do plafona. Možda sam se ja u trudnoći smanjila.
Trajno.
Mi kod kuće imamo male bombice. Jednobojne. Skromnih šara.
Razmišljanje o tome kako da priuštim, zbog cijene, makar jednu takvu bombicu jedino je imalo smisla. Al šta bi jedna takva bombica značila na našoj jelki? To bi u najmanju ruku bilo smiješno.
O drugim ukrasima, samo smo mogli da maštamo. Porculanski tanjiri sa deda mrazom. Bajkoviti stolnjaci, nadstolnjaci. Sniježno bijeli anđeli, lampioni za koje ti nijesu trebale utičnice, razni uvozni osvježivači mirisa cimeta i sandalovine…
Sve, baš sve je bilo nedodirljivo i daleko. Za mene. I za nju..
Ja sam sanjivo gledala mirišljave dame koje pune svoje kese i njihovu sasvim mirnu, bez reakcija, zaglađenu đecu koja biraju najskuplje ukrase. Za zid, za jelku, za sto…
Za nju koja je htjela sve da dodirne da pipne da vidi i da omiriše… Naš obilazak se pretvorio u: “Ne, ne, nemoj to da diraš… Ne, ne, to može da se polomi… To je jako skupo, ostavi to…”
Potpuno pokisle izašle smo iz prodavnice. Hodale smo ćutke.
Zamišljene u sve ono što nemamo. Svaka u svoju sliku onoga što neće dobiti. Što neće imati i prisvojiti.
Pa stvarno sam bivala sve manja. Niža. Taman tolika da komotno stanem kao ukras ispod one jelke do plafona… od šestotina i nešto eura… Kako da sve to priuštim i sebi i njoj?
Glava je boljela sve jače.
Na kraju ulice nalazila se mala crkva.
Ušle smo da zapalimo svijeću i da se pomolimo. Moja ćerka se moli prvi put. Obajšnjavam joj kako se to radi. Ohrabrujem je da proba, da kaže na glas šta god joj je na um. Bilo koja želja. Misao. Možeš se pomoliti za šta god želiš. Za koga god poželiš. Slično kao i sa Deda Mrazom. Pravim nemoguća poređenja ne bih li joj približila nepoznat osjećaj.
Počinje… Nespretno… ,,Bože ja samo želim da ti se zamolim da moju mamu prestane da boli glava…Da moj tata ostane zdrav. Ništa više…”
Ah, kako me je samo bilo stid. Trostruko.
Pred njom, kojoj sam upravo napravila popis stvari koje ne može imati na kraju ove dovoljno teške godine za sve nas, a ona samo želi zdravlje za svoju mamu i tatu…
Stid pred samom sobom.
Što sam pala na ispitu koji sam polagala stotinama puta do sad. Kako sam tako lako pala u zamku i okrenula se ka svemu onome čega nemam. Bila u grču svih ovih dana. Pa mi je koža postala tijesna. Odjednom je postalo jasno odakle mi glavobolje.
Bilo me je stid i pred Bogom, jer sam zaboravila na sve ono što imam. Ja sam ipak, i pored svega što nemam jako bogata žena. Na to sam zaboravila.
Ostale smo još neko vrijeme u crkvi.
Ja sam bila zahvalna što sam kroz nju, ponovo, brzo, došla do sebe i osjetila mir. Zahvalnost mi je pomogla i da osvijetlim kutke uma u kojima je bilo vrlo mračno tih dana.
Shvatila sam da imati više stvari je tek moguće onda kada si zadovoljan sa onima koje već imaš.
Taj povratak sebi mi je vratio energiju. Glavobolja je počela da popušta…
Miris pečenih koštanja se ponovo širio mojim gradom…
Autorka: Bojana Uskoković- Krvavac
No Comments