30 sep Priča o razbijenoj boci
Pisano prema istinitim događajima…
Kad god bi mi do ruku došla tegla ili boca gotovog italijanskog sosa marke „Barilla“, krenula bih da je bacim.
Zastala bih… Osjećaj krivice mi ne dozvoljava da to uradim bez griže savjesti. U mom sistemu vrijednosti staklu nije mjesto u kanti za đubre.
U mom sistemu vrijednosti staklo se kotira visoko.
Sve to je, čini mi se, zbog događaja koji se desio u mojoj porodici, veoma davno…
Ako mislite da su vaše misli i stavovi, oblikovane samo vašim prosuđivanjima, varate se.
Probajte da zavirite u prošlost vaših predaka.
Bilo je ljeto 1952. godine u Titogradu. Djeca su trčkarala bosa. Vrelo avgustovsko sunce još nije ugrijalo kamen na terasi naše porodične kuće. Još se moglo bosih nogu gaziti po terasi.
Đed je sjedio na stolici u dvorištu, zamišljeno gledao u svoju djecu.
Na stolu, pored praga ulaznih vrata čekale su dvije staklene boce. Tople od sadržaja tek prokuvanog gustog napitka od koga mirisaše cijela kuća. Mirisi su budili uspavane prazne stomake. Da je tople varenike bilo dovoljno pili bi je umjesto vode, i ako su ispadale oči od vrućine te 1952. godine.
Malo čega je bilo dovoljno posle rata dok se obnavljao grad. Trebalo je prehraniti djecu, i dovijati se na sve načine kako pošteno doći do dinara, u tom periodu.
Štedljivost, možda „jeziva“, tad je spašavala živote.
Štedljivost je pomagala da se udahne i vrati novi život, starom. Na sve moguće načine.
Vraćao bi se život starim već krpljenim pantalonama, iznošenim sandalama sa kojih je đon uveliko visio, rubovima kapa koje su preživjele rat, prišivana su rasparena dugmad na đedovim košuljama, zakrpa na babinoj kecelji je bilo koliko voliš, mlađi brat nasleđivao je sve od starijeg. Ništa se nije bacalo. Tako je bilo i sa predmetima u kući. Zdjelama, vanglama, pirunima i ožicama.
Brižljivo postupanje sa svim stvarima bilo je jako važno.
Staklene boce su bile malo bogatstvo u našem domaćinstvu.
Sa koliko pažnje ih je baba prala sušila i odlagala. Približavali su im se samo kada bi bilo vrijeme da se boca tople prokuvane varenike ponese u kuću Blaža Jovanovića, koji nije više bio samo komšija, već i Predjsednik Narodne Republike Crne Gore.
Stric je bio najnemirniji od djece. U svom jedinom džepu koji nije bio bušan imao je pregršt sakupljenih kamenčića koje je čuvao kao skupocjen plijena sa kojim bi se vraćao kući svake večeri. Ispod noktiju crn trag od zemlje, a na modrim koljenima i laktovima svježe rane koje bi teško zarastale od previše igre.
Danas je Ilijin dan, njegov rođendan.
Roditelji su mu dozvolili da samo ovaj put sa svojom starijom sestrom, odnese boce tople varenike do porodice Blaža Jovanovića. Nije to blizu. Ima da se hoda do ispod Gorice
Tako važan zadatak dodijeljen njemu.
Gusti bijeli napitak u rijetkoj i vrijednoj – staklenoj boci.
Dobiće za uzvrat dinare, mora paziti da ih ne izgubi. Odložiće sve kamenčiće u svoju papirnu kutiju, da napravi prostor za dinare. Stiskaće ih svojim malim znojavim dlanovima, sve vrijeme, pri povratku kući, za svaki slučaj, da provjeri, da to nije onaj desni bušan džep, već zakrpljni, lijevi, u kome nema niti jedne jedine rupe. Guraće ruku iznova u lijevi džep, provjeravajući da li su dinari stvarno tu, da slučajno ne ispadnu.
Svoju nemirnu kosu začešljaće kratkim nezgrapnim prstićima ispod kojih je sloj zemlje…Kazaće „Dobar dan“ kada se otvore velika metalna vrata i „Doviđenja“, kada se budu zatvarala… Biće vaspitan i uljudan. Preslišavao se da nešto ne zaboravi… Dok je prilazio boci… Svojom nezgrapnom građom i tijelom prebrzo izraslog dječaka na koje još nije navikao. Bez nekog posebnog objašnjenja dok je uzimao bocu prstima, čak veoma pažljivo, skliznula je iz njegovih ruku i dugo dugo, makar se tako njemu činilo, padala je sve dok nije dodirnula staru kamenu ploču naše terase.
Lom stakla zaparao je tišinu koja je bila u vazduhu. Staklene krhotine letjele su svuda oko njih.
Đedove oči svijetlo zelene boje odjednom kao da su, postale tamne.
Baba je istrčala iz kuće i kroz zube procijedila „Nema više varenike za Blaža…“.
Htjela je da prekori strica, ali đed nije dao.
Samo je ozbiljno rekao „Novu bocu ćemo kupiti, vareniku ponovo skuvati, samo vrijeme i ono što je učinjeno u njemu ne možemo nikada vratiti“.
Dugo je stricu pogled ostao prikovan za sivi kamen po kom se razlila bijela tečnost…
No Comments