20 okt Med i žuč
Skroz dolje, sasvim južno, ali ne južno od pruge već južno od ekvatora, za zemlju za koju kažu da je „na kraju svijeta“…
Zemlja iz koje možete vidjeti Proksimu Kentauri, pandan našoj sjevernjači.
U gradu na zapadnoj obali Indijskog okeana, koji je tako moćan i snažan da svojom jednostavnošću i surovošću oduzima dah, živjela sam neko vrijeme dišući punim plućima. Po prvi put moji organi bili su „na mjestu“. Povezani. Kiseonik je stizao do svake ćelije mog tijela i ja sam se od kako znam za sebe, osjećala zdravom. Pluća su se punila vazduhom bez ikakvog napora.
Grad poznat po povjetarcu koji duva sa mora kako ga zovu – Sea Breeze, čistio je sve što se u vazduhu očistiti da. Čistio je i mene sa svakim udahom, sve ono što se taložilo u mojim porama godinama, sada se brisalo, oslobađalo prostor za nove, dobre stvari. Karakteristično za “sea breeze” je što duva ukoso prema kopnu, to mu omogućava da prodre na kopno mnogo dublje od ostalih “povjetaraca”.
Dovoljno duboko da stigne do taloga života.
Kada odete tako daleko, vi sretate izgubljene djelove sebe u udaljenim krajevima svijeta, komadiće koje ste mislili da ste zauvjek izgubili nalazite na mjestima na kojima ste prvi put.
U licima onih koje vidite prvi put vidite lica najmilijih. Oni koji su vam kod kuće daleko, ovdje na drugom kraju svijeta nikad nijesu bili bliži.
Sretate na nevjerovatne načine i „djelove“ svoje zemlje koji uspiju da probude najdublje emocije u vama. Rodoljublje.
Tako je bilo i ovog puta.
U lokalnom vozu koji je jurio ka luci na obali Indijskog okeana, na sjedištu pored mene, sasvim slučajno, međutim znam već odavno da u našim životima slučajnosti ne postoje, našao se jedan sijedi odvažni gospodin kome bore bijahu odavno naselile lice.
Između nas počeo je spontani razgovor kako to i biva sa putnicima namjernicima. Kaže da je profesor, i pita me odakle sam.
Kada sam rekla „Montenegro“, stranac sa kojim su me spojile moderne i brze pruge u ovom dalekom svijetu dijeli danas samnom inspirasano priču o jednoj Jeleni. O Jeleni Petrović koja se udala za italijanskog princa Savoju koji je pripadao jednoj od najstarijih dinastija u Evropi.
Da li je moguće da ovaj čovjek zna nešto ne samo o zemlji iz koje sam,već i o jednoj od crnogorskih princeza i „odivi“ iz porodice kralja Nikole Petrovića?
Odjednom u dubokim borama njegovog lica ja prepoznajem lice svog strica sa kojim sam nebrojeno puta pričom putovala svijetom, i mi krećemo… na putovanje, kao nekada sa njim. Razgovorom jer njime se stiže najdalje.
Mislim kako ova zemlja čiji sam gost već par mjeseci zasigurno ima žena na koje je ponosna i koje su vrijedne pomene, i to se ogleda na svakom koraku grada kroz nazive ulica, parkova, i trgova, ali danas u ovom vozu koji juri ka primorskoj luci, ka Indijskom okeanu, ja slušam o Jeleni Petrović i njenom podvigu nakon zemljotresa u Siciliji.
Kaže kako je bio u gradu Mesini gdje je na trgu „Seđola“ gledao podignut spomenik kraljici Jeleni koja u svom naručju drži šestomjesečnu bebu koju je spasila od smrti izvlačeći je iz ruševina jedne kuće, a najveća bolnica danas u Napulju nosi ime „Regina Elena“.
Slušala sam o braku koji je i ako ugovoren postao lijepa ljubavna priča između dvoje ljudi, skoro filmska.
Nevjerovatne priče život priča, mislim dok ulazimo u luku Fremantle.
Na mjestu gdje se rijeka Swan uliva u Indijski okean.
Na mjestu gdje dva plavetnila postaju jedno.
Na mjestu gdje se slatka voda miješa sa slanom.
Baš kao i život, pun meda i žuči, istina je, samo smiješani najlakše se piju.
Moja potraga za djelovima duše koji se nalaze rasuti po svijetu, tek počinje.
No Comments