Koga je lakše odgojiti, dječaka ili djevojčicu?

07 jun Koga je lakše odgojiti, dječaka ili djevojčicu?

U teoriji uvijek govorimo „Samo neka je dijete živo i zdravo“. Praksa je nešto drukčija, ako hoćemo da budemo iskreni.

Tek što su se pojavile dvije crte na testu, mi već imamo očekivanja od svog nerođenog djeteta. Uglavnom i najčešće ta očekivanja na samom početku vezana su za pol.

Možete misliti šta se  dešava sa našim očekivanjima kada se dijete rodi, i odraste?

Naša očekivanja rastu, baš kao kvasac.

Ja imam dvije djevojčice, lagala bih kada bih rekla, da još u prvoj trudnoći nijesam poželjela dječaka.

Koliko sam se samo bojala djevojčica!

Dobila sam dvije.

Tako to ide, u životu. Lekcije koje su ti namijenjene, neće te zaobići.

Zastrašivala su me sopstvena pitanja o tome kako ću da odgajam djevojčice u ovom „muškom svijetu“? Šta ću onda kada im slome srce na hiljadu komada? Znam koliko puta je meni bilo teško samo zato što sam žena. Kako da ih naučim da sve to izbjegnu? Kako da ih naučim da to sve podnesu? Kako da ih pripremim da život ništa ne podrazumijeva? Kako da im objasnim da će morati mnogo puta da se bore za ono što ih inače sleduje?

Naša tradicionalna kultura ima mnogo lijepih (porodičnih) običaja koji se njeguju i nasleđuju, ali isto tako ima i svoju negativnu stranu.

To su rodni stereotipi koji su  tako duboko ukorijenjeni u našem društvu i kojih se mi svi pridržavamo. Naučene obrasce koje bez razmišljanja usvajamo i ponavljamo.

Možda ja imam određene strahove vezano za djevojčice, ali sigurno da i mame dječaka u našoj sredini ne prolaze mnogo bolje kada je riječ o rodnim stereotipima.

Možete li u našoj sredini zamisliti majku koja je zatekla svog sina da se igra lutkicom, ili majku sina koji je iz radoznalosti obukao rozu haljinu? Stavio njen crveni ruž za usne? Poželio da igra balet?

Vjerovatno je osjetila duboku nelagodu.

Koliko me je samo puta u knjižari dok bih kupovala sveske za djecu, zateklo pitanje da li je za djevojčicu ili za dječaka? Već da ne govorim o obući ili garderobi, gdje postoje jasno definisana pravila o bojama.

Ali zašto bi moja ćerka nosila samo roze haljinice? Ili se igrala isključivo lutakama. Na kraju to su samo igračke i boje…

Šta smo uradili kao roditelji ako nijesmo uspjeli da makar malo promijenimo društvene stereotipe u kojima se mi sami kuvamo?

Zar ne?

Ja učim svoje djevojčice da ne moraju da nose haljine ako to ne žele, da je šorts plave boje sasvim u redu. Učiću ih da njihova sreća i svrha života nije samo u majčinstvu ili udaji, da se njihova sreća može nalaziti i u drugim stvarima i mjestima koji su jednako bitni za ispunjenje života. Učiću ih da njeguju svoju ženstvenost i senzualnost, ali im i reći da ništa manje važan nije ni njihov muški princip.

Objasniću im i zašto mi se nekada omakne pa ih oslovim sa „sine“, jer kada se razumije cijeli kontekst koji postoji iza te jedne riječi upućene djevojčici, moćiće lakše i da se nose sa svim onim što on „podrazumijeva“.

Šta mogu mame sinova?

Za početak, možda, da im kažu da su suze i plakanje sasvim okej!