Danilo

30 maj Danilo

 

Niđe se nebo na svijetu nije tako ljuto voljelo i često sastavljalo sa zemljom kao ovđe u mom selu  na padinama Lovćena.

Niđe gromovi ne udaraju tako snažno. Znao sam to i ako selo nijesam nikad  napuštio. Mislio sam Bog je vjerovatno jako blizu, čim se ovako često oglašava’. Nikad nijesam znao zašto je tako često ljut. I da li je ljut na mene.

Nikad nijesam bio posebno hrabar. Mogu za sebe reći da sam kukavica. Plašio bih se svega. Smetala mi je ta moja osobina, ali je nijesam mogao promijeniti koliko god da sam pokušavao.

Dok sam bio dijete sjećam se da je taj moj kukavičluk najviše ljutio oca, pa bi me  nazivao „popišuljom“ dok bih ja uranjao glavu u majkin skut i pokušavao da se sakrijem iza njene crne kecelje.

Bio sam jedino dijete Mitra i Jelene. Bolje od onoga što su mi dali nijesu znali.

Kad bi počelo nevrijeme nad Lovćenom nijesam znao  da li su kuću prekrili oblaci ili gusta magla, a kiša bi  iz zemlje padala prema gore, i kvasila mi lice. Bilo bi me strah, jer gdje god da si stao, nijesi mogao pobjeći niti predviđet đe će grom udariti.

Zovem se Danilo Jovanović, umro sam u jutro, jednog hladnog  decembra. Tačnije svirepo sam ubijen, nevin, na pravdi Boga.

Snijeg je tog decembarskog dana prijetio da zauvjek odloži moju sahranu. Do zemlje se nije moglo doći tek tako.

Mislio sam kako ni nju za života nijesam  zaslužio i ako sam se prema zemlji odnosio časno i pošteno. Nju koju sam imao na rukama i tog jutra kada sam  ubijen i kada su moje šake stisnute od dugogodišenjeg rada, ne znajući za drugi položaj pale u snijegu prije vrele krvi koja je topila zaleđeni  snijeg, sa mojih ruku palo je i malo zemlje koja se našla u mojim noktima, praveći smeđu sjenku oko mojih prstiju na bjelini koja me okruživala.

Sa dijelom zemlje sam se zauvijek sjedinio kroz pore i duboke bore, zemlje je bilo u mojim dugim obrvama, u lavirintima mojih ušnih školjki, taložena godinama postala je dio mene, zaživjela se sa mojom kožom i mojim plućima.

Poznavala je zemlja mene i ja nju

Nju, čiji miris u nosu i sada imam i prepoznajem. Po mirisu zemlje, a da i ne gledam znao bih koje je godišnje doba. Znao bih jel žedna, ili gladna.  Znao bih jel izmučena i zrela za odmor, ili plodonosno čeka usjev.

Zato sam mislio kad za to dođe vrijeme, primiće me kao da sam od nje rastao i nastao. A velikim djelom i jesam. Zemlja je bila sve što sam imao.

Sad, dok moja još uvijek vrela krv kulja i topi prvi sloj zaleđenog snijega, zemlja je bila sve dalja od mene i ako joj ja nikada njesam bio bliži.

Sad kad je trebalo da me primi, nije bila dostupna. Iznevjerila me. Sve se urotilo protiv mene, mislio sam. U ovim trenucima kada dostojanstvo nema cijenu.

Mnogo kasnije pokazaće se da se to odlaganje, polaganja mog tijela u zemlju, biti karta za ulazak u vječni grad, jer će onaj ko je kriv za moju smrt  biti uhvaćen u tim danima nezapamćene oluje koja je bjesnila nad Lovćenom odlažući moju sahranu.

Zato sam joj beskrajno zahvalan.

Za života sam mislio da mi priroda nikada nije išla u korist, i kad bi mi bilo najteže ona bi radila da bude još teže, slala jak grad velićine šljive koji bi padao na moju glavu takvom silinom da bi mi često pošla krv koja bi oblivajući moje naborano čelo tekla niz obraze i padala u kapima na svježe izoranu zemlju, mješajući se sa ledom. A ja sam nijemo i bez osjećaja ikakvog bola gledao u svoju njivu i u tek izmladjele izdanke koje grad ravni sa zemljom. Sav trud je bio je uzaludan.

Nekad bi sunce pržilo tako jako da su mogle da ti ispadnu oči. Znao sam  da nas čekaju požari koji ostavljaju pustoš. Gorjela bi četinarska  šuma iznad naših niskih prizemnih kuća zahvatajući štale. Tad bismo gledali da spasemo stoku, prije nego svoju đecu.

Ali sada i ovdje, ona se iskupila. Izravnali smo račune, ja i priorda.

Shvatio sam da i od smrti ima gorih stvari, a njih sam se mnogo više pribojavao.

Jednog jutra posjeti me stric koji je posle smrti roditelja vodio brigu o meni. Značajno mi je saopštio da su sve naše nevjeste iz Bajica. Pa će tako biti i moja. On će naći časnu, iz poštenog doma koja je za mene dovoljno dobra.

Rekao je i da je vrijeme. I da će on sve obavit.

Ćutao sam i slušao. Kao što sam za života uvijek i činio. Ta moja ćutnja sve je više rasla i učinje da mi se svi organi unutra odjednom počeše smanjivat. Od toga trenutka u meni je jedino rasla neka tjeskoba i koliko god da sam širio pluća da u njih uđe vazduh ona kao da su bivala sve manja. Srce se osobito smanjilo, nekad mi se činjilo da uopšte ne kuca i da se moram udariti  svojom velikom šakom po grudima da bih se ponovo vratio među žive i udahnuo vazduh.

Želudac i crijeva smanjiše se toliko da u njima više nije mogla stati ni kora ljeba, pa sam jeo sve manje. Samo je rasla moja jabučica na grlu. Grkljan je bivao sve veći, a u njemu kao da je bilo nešto zaglavljeno što sam od tog dana svako malo pokušavao da progutam, zaludu.

Najteže od svega mi je bilo što me i onako strašljivog izdade glas koji mi postade tanji nego inače što bi.

Posle majkine i očeve smrti ostao sam da živim sam u staroj porodičnoj kući.

Sreća, bio sam dovoljno star pa sam mogao da vodim brigu o sebi sam. Stričeva kuća je i onako bila puna čeljadi, tamo ne bih imao đe ni da legnem.

Volio sam svoj život i to kako on izgleda. Navikao sam da budem sam. Imao sam svoju rutinu koja se provlačila kroz dane i nijesam bio usamljen. Pričao sam sa zemljom,  a ona je ćutala i slušala. Zemlja je bila moja žena, mislio sam.

Žensko čeljade koje ne poznajem u moju kuću nijesam mogao ni da zamislim, a da ne govorim o dijeljenju postelje. Ništa ja o tome nijesam znao, samo sam naslućivao.

Ovaj stričev  predlog od tog jutra usadi mi se u glavu i poče da me mori posebno kad bih legao umoran u postelju na kraju dana.

Pored ove imao sam još jednu svoju muku za koju nikome nijsam kazivao, a da se razumijemo nijesam ni imao kome i ovako strašljiv kakav jesam bio, jedva sam se sa tim nosio. Fatala bi me stra’ čim bi noć mrkla. Zori i suncu sam se radovao kao ozebla zemlja.

Evo o čemu se radilo.

Mučio me isti košmar. Moj vjerni pratilac. Svaki put moja noćna mora završavala se sa jednim događajem više, a ja bih se budio mokar od znoja u svojoj postelji i započinjao dan molitvom „Oče naš…“ nadajući se da će me ta muka ostaviti na miru, ne znajući ni šta znači niti odakle dolazi. Znajući samo jedno da me je savladala.

Svake noći kad zaspim čuo bih plač djeteta koji je odjekivao u prostorijama moje kuće. Plač za koji nijesam mogao ocijeniti odakle dolazi.  Trčeći po škripavim podnim daskama svake  sobe, tražio bih ga, otvarajući jedna po jedna vrata doma, unezvijeren.

Nalazio bih ga u praznoj ostavi sa komadom ljeba u rukama kako stoji i gleda me, u trošnoj odjeći, raščupan, gladan i uplašen. Istovremeno.

Ne prilazim mu da ga ne bih uplašio dodatno,  samo ga gledam, blago, želim da mu pomognem.  Ne znajući ni sam kako.

Ali  treptajem mog oka, ono  nestaje. A plač se seli na poljima. Nastavljam da trčim bos, po zamrznutom polju. Čujem nešto ga otima, nešto mnogo brže i snažnije od mene. Ali nikako da ga sustignem, a zvuk koji pratim od mene je uvijek korak ispred. Ne odustajem ni ja. Trčim i ne smetaju mi moja izranjavana stopala koja počinju da krvare. Stižem ih, sasvim sam blizu, zvuk je sve jači. Zatičem ga kako leži  ruku i nogu prekrštenih kao da je zavezan, na sred polja.

Hvatam napokon dah i budim se mokar od znoja, obično u svitanje.

San se ponavljao iz noći u noć. I činilo mi se da me mori od kako znam za sebe. Kao nekakvo predskazanje.

Sjećam se da bih pod jastukom dok sam bio dijete nalazio stari nož iz kužine ili zarđale stare makaze. Zbunjen sam pitao majku odakle to pod mojim jastukom. Govorila bi mi da to ćera ružne snove.

Radio sam to i sad nekad od muke, ali nije pomagalo. Tako sam se nekako saživio sa tim ali strah mi se u kosti uvukla. A ja bih osim molitve sebe nekako kuražio sa riječima „Bog je istina, a san je laža“.

Tako bi počinjao moj dan.

Nije prošlo mnogo, stric učinje onako kako je i kazao. Jednog dana dovede đevojku preda’ me.

„Ja sam Bjela“ reče mi pružajući svoju tanku bijelu ruku.

Dok smo se upoznavali gledala me je pravo među oči ka’ što se muški gledahu među sobom. Mene ufati stid od toga pa oborih pogled na zemlju, dok se malo ne smirih i razabrah. Ni kasnije nijesam mogao izdržati njen pogled. Uporan i nametljiv. Pečatan i slobodan. Nekad bih mislio da bezobrazluk izvire iz tog pogleda. Tek kasnije sam shvatio da je imala ono za čim sam žudio cijeli svoj život, hrabrost.

Kuća mi se ispuni mirisom koji nije bio moj, pa se nijesam ni osjećao kao svoj na svome. Mutili su mi ti mirisi razum, bio sam zbunjen više nego obično. Zato sam gledao da što više budem u polje. Ponekad bih posmatrao Bjelinu crnu sjenku  kako se kreće spretno kroz kuću poput nekakve mačke. Kao da je tu odrasla pa je  znala svaki ćošak ove kuće. Bila je neobično spretna. Hitra.

U jednom trenutku vidio bih je na poljani pa onda za tren oka u kući.

Ta njena hitrost dodatno mi je unosila nervozu, nikad nijesma mogao da predvidim odakle će se pojaviti, i đe je,  hvatah sebe kako glavom vrtim po vas dan tražeći je krajičkom oka nikad ne znajući odakle će se stvoriti . Još se ne bijah navikao da je neko tu. Mada me je miris kuće na to neumoljivo podsjećao i onda kad mi nije bila u vidokrugu.

Bjela je imala dugu crnu kosu do pasa. Crnu kao griva. Nikad tako nešto nijesam vidio. Vješto bi ujutro raščešljavala dio po dio kose i plela svoju debelu pletenicu uvijajući je oko glave. Volio sam da gledam kako to radi. Kako vično  zauzdava debele dlake crnim malim ukosnicama koje sam nalazio često po drvenim daskama našeg poda. Slabe da izdrže težinu njene pletenice pucale su i padale. Svoju bi crnu grivu dodatno učvšćivala maramom al i tad bi joj nezauzdana kosa nalazila put do slobode, pa bi dugi crni pramen padao na njena bijela ramena gladeći ih njišući se lijevo desno u mimohodu.

Volio sam taj njen jutarnji ritual češljanja kose, nakon što bi se mokar od hladnog znoja budio nakon košmara. Vraćao me u stvarnost. Da sam se nešto pitao rekao bih joj da je ne zauzdava. Da je pušti slobodnu i tešku da pada kraseći njenu figuru koja me podsjećaše  po pokretima i linijama na srnu.

Stric prije nego je doveo Bjelu promrlja kako nevjesta ima jednu manu ali da je iz dobre kuće što je  ipak najvažnije.

Bijah na to i zaboravio. Nije mi bilo da rečem ni važno, svakako sam doveden pred svršen čin.

Dugo je prošlo od njenog dolaska dok sam shvatio o čemu je riječ.

Tek kad progrija sunce i kad svanuše ljepši dani moja koža tamo đe je dovaćaše sunce poče da tamni, samo je Bjelina bijeljela sve više. Na nekim mjestima  njenog tijela koja su meni oku bila vidljiva pojaviše se tamne mrlje. Oko rubova njenih usana koža bi tamnija nego na ostatku lica, oko očiju i obrva, oko prstiju na rukama, na gležnjevima i koljenima bijaše isto.

Ne znam jel se Bjela srodila sa tom svojom manom kano ja sa košmarom, ali ona puno ne udaraše na trag tome. Nije pokušavala da sakrije niti da prikrije te razlike na svojoj koži no ih nosaše ponosno ka neko što nosi ožiljke iz kakve borbe. Meni to ne smetaše niti se obazirah na to.

Bjela po svemu bi drugačija od ostalih koje poznavah. Pa i ovo bijaše njen pečat.

Zavoljeh je nekako čini mi se lako. Ništa ja nijesam znao o ljubavi sem o majčinskoj. Ali ovo bijaše posve drukčije.

Nekako mi Bjelino prisustvo dade kuraži. I snagu u ruke, a šake koje nikako ne mogah da ispravim godinama nazad, sad su  bivale gipkije i nijesu me boljele. Stomak mi se ispuni nekom voljom koju ne mogu objasniti, i hrana imaše bolji ukus. Košmari se prorijediše. Činilo mi se kad se pogledam u ogledalo da sam sebi lijep, i kosa mi poče rasti na mojim dubokim zaliscima koje nosim čitav život.

Tako se Bjelin miris svakog dana sasvim polako i sigurno uvlačio u pore mog tijela ispunjavajući ih, a u njihovim temeljima bijaše godinama pusta plodna zemlja taložena i samo čekaše sjeme. Tako sam ja počeo da rastem i sve u meni pupilo bi kao i ona smokva iza kuće koja nije rađala godinama, koju jedino nijesam posjekao zbog lada koji je praviše, sad se odjednom sva savi od ploda do zemlje i poče da rađa smokve slatke kao med. Slatke kao moja Bjela.

Tako sam i ja  pun sokova koji su se taložili godinama počeo odjednom da tečem. Sva moja muškost razbudi se i naraste. Sve mi bijaše lako i znano.

Dodir nam postade uobičajen. Ne mogah zamislit da mi dan počne, a da ne prođem svojom velikom rukom kroz Bjelinu gustu crnu kosu od koje sam se gubio. Prelazio bih dalje rukom preko Bjelinih čvrstih grudi do  njenog duboko uvučenog pupka sa tamnom mrljom okolo kao nekim putokazom da sam tu gdje bi baš i trebalo da budem. Bjelina bedra i svi njeni prirodni otvori na tijelu bijahu oivičeni  tamnijom nijansom kože. Volio sam te šare na njenom tijelu, stojahu joj kao neki lijepi ženski ukras. I ništa drugo nije postojalo do ja i ona.

Obogati mi svijet Bjela. Bio sam srećan što mi je tu i što je imam. Što je moja. Nije prošlo mnogo, a ja se svikoh na Bjelu toliko da ne bih mogao da zamislim dan bez njenog glasa. Umirivao me i uvijek je znala da me odobrovolji.

Nijesam umio da objasnim sebi što se to samnom zbiva nijesam znao da to sve bijaše ljubav. Shvatio sam to tek onog dana kad sam umro. Hladnoća koja mi je ispunjavala tijelo uvlačeći se u srce istisnu svu toplinu koja kano mali žuti leptir izađe iz mojih usta i poče da leti prema nebu napuštajući moje tijelo kao da nikada nije ni bila njegov dio.

Tad sam shvatio sva ta toplina u meni bijaše – Bjela.

Nijesam umio da joj poklonim sve to što je u meni probudila ona. To me je sad peklo. Jel Bjela znala što je u meni. Malo sam joj dao koliko sam imao.

Sudbina mi bi takva da je napuštih prerano, i nju i sebe, vrijeme mi ne dade priliku da uživam još makar samo malo.

Kako mi život postade mio, to samo ja znam.

Začela je brzo.

Njen stomak rastao bi mi na oči, a ona bivala  sve usporenija baš kao i dani koji su bili iza nas. Spori i lijeni. Nekada bih je zaticao iza kuće kako povraća ono što bismo pojeli. Ćutao sam.  Nijesam se radovao, čini mi se da nijesam znao kako to da radim.

Nekad dok bi spavala, krišom, pratio sam pogledom kroz bijelu pamučnu spavaćicu, sada već vidljivu liniju na njenom stomaku koja je bila sve duža i dublja kako bi stomak rastao.

Pravilan mladež tamne boje oko njenog pupka sada izmijeni dijete koje je raslo u njoj. Podsjećao me je na životinju ali nijesam mogao dokučiti, na koju. Nosila ga je kao tajni pečat slučajnog predskazanja. Plašio me taj neobičan pečat na njenom tijelu sada kada je rastao, zajedno sa stomakom. Najavljivao je promjenu.

Bjelina stopala otekoše jedva da su ličila na njena nijesam ih mogao prepoznati i ništa ona na svoje noge nije mogla staviti nego bi svuđe išla bosa.

Jedne noći, dok je stajala pored prozor gledajući u žut pun mjesec koji je bio visoko na nebu, niz njene noge kao da poteče voda. Bjela me pogleda sasvim mirno i reče „Počelo je“.

Trčao sam do najbliže kuće đe je živjela baba Đeva, ona  je pomagala svim ženama iz sela na porođaj.

Nijesam htjeo da se vratim kući dok ne bude sve gotovo. Tumarao sam okolo. Plašio sam se za Bjelu i malo me opteretilo što kad se vratim ništa više neće biti isto.

Posle nekog vremena izdadoše me noge i grlo se osuši, a mjesec davno zamče za Lovćenom znao sam moralo je biti do sad već gotovo, vratih se u dom bez snage. Bilo je tiho.

Bjela bijela u licu, u svojoj bijeloj spavaćici mokre crne kose malo ličaše na duha tako usnula na krevetu, pored nje u kolijevci kao topla vekna hleba koju bi Bjela pravila zorom bijaše umotan on, crnih krupnih očiju naslijeđenih od majke, gledaše me kao da je jednom ostario i opet se vratio, mirno i uporno, isto kao i ona. Ja osjetih ono što sam prvi put osjetio kad se moje oči sretoše sa Bjelinima, pa počeh i od svog tek rođenog đeteta da skrećem pogled u stranu.

A onda mi nekakav ponos udari u glavu i najednom sav pocrvenjeh u lice, bilo mi je došlo da zaigram tu, baš na sred kuće crnogorsko kolo, da vičem i da pjevam, da opalim iz džeferdara nekoliko metaka u vis. A ništa od toga nijesam znao ni umio da radim. Čudih se sebi kao da se ne poznajem.

Zora odavno bijaše svanula kad me probudi plač. Mog đeteta – shvatih kad se malo rasanih. Držao me onaj ponos od sinoć pa sam bio raspoložen i nasmijan. 

Bjeli okrijepljenoj od sna povrati se boja u licu. Poljubih je u čelo. Bijaše gladna kao vuk. Ali prije od nje sada i uvijek biće naš sin, koji halapljivo tražaše nabrekle Bjeline grudi. Dok sam je gledao kako privija dijete na grudi raspuštene kose koju nije stigla da uplete, činila mi se još ljepšom no što bijaše do tad.

„Voljela bih da ga zovemo Andro po mojemu đedu ako se ne ljutiš na mene, mnogo sam ga voljela, osobio me bijaše“. Prvo bi što je rekla to jutro.

„Neka nam bude Andro živ i zdrav“.

Nije mi bilo teško da mijesim hleb, radio sam to i kad sam živio sam. Nije me bilo sramota niti sam vjerovao da to što sam jedino muško čeljade pored žene u kući može imat neke veze. Da mijesim hleb naučila me pokojna majka, krišom od oca kad on ne bi bio tu. Govorila bi mi „Gledaj Danilo sine i nećeš biti gladan“. Tako je i bilo iza njene smrti. Moralo se ići dalje.

„Manjega čeljadeta a većega posla oko njega“ govorio sam Bjeli kat-kad kao da joj prebacujem. Jednom ostah sam sa njim, a on se dade u plač. Gledao sam Bjelu kako ga pripodiže iz kolijevke ali nikad nijesam ni pokušao ja sam da ga uzmem. Nijesam imao volje za tim a nijesam ni znao kako bih. Ta buka posta posle nekog vremena nesnošljiva, mislio sam poće mi krv iz uši, pa nemah kud bez da ga uzmem u ruke.

Stao bi mi u jednu šaku kako bijaše mali. A umiri se odmah. Okrenuh ga put sebe, a on me gledaše tim majčinim pogledom, upornim. Kao da čekaše da mu nešto počnem zboriti. Milina me neka obuze od njegovog mirisa i pogleda. Od moje krvi i mesa je, mislio sam. I zagrlih ga nježno koliko sam to umio. 

Brzo smo opet nas troje ušli u rutinu, i počehu dani ka i nekad da liče jedan na drugoga, tome sam se radovao. Andro je rastao uz nas ka’ iz vode što se ono veli i što je on bivao viši to su naše glave bile bjelje. 

Bijah zadovoljan sa svime što me okruživalo i sa svime onime što je moj život  činilo. Bilo je lijepo dijeliti koru leba sa nekim, sa Bjelom, sa Androm, a meni je bilo lijepo i samome bit, takav sam čoek’ bio.

Majka mi bijaše ostavila svoj đerdan prije no što umrije, rekla je „Čuvaj ovo kad dovedeš žensko čeljade u kuću, valja se to“.

Stajao je zamotan u majkinu maramicu, bijelu kao snijeg, na dnu škrinje zajedno sa njenom robom koju nijesam htjeo da bačim dugo posle njene smrti. Škrinja je čuvala majkine mirise bolje no moj nos pa bih nekad otvarao škrinju i puštao te mirise da izađu i ispune mi sobu u onim danima kad su bijesnjele lovćenske oluje, a ja zaboravljao kako čeljade izgleda. Onako podivljalog od samoće, taj me miris vraćao u djetinstvo i budio nekakvu bezbrižnost u meni. Ti bi mirisi činjeli da mi se pričinjava posle da joj čujem korak po kući, pa sam zamišljao kako stoji preda mene nutkajući  me hranom, onako kako je vazda i činjela. Falila mi je ta njena pažnja. Falila mi je majka.

Đerdane sa turskim srebrnim kurušima sam izvadio onog dana kad je Bjela zakročila u ovu kuću prvi put. Od trena kad sam joj ih stavio na prsa, onako kako su običaji o darivanju nevjeste nalgali, ona ih nikako nije skidala. Što god bi radila nosila bi ih. Stavljala ih je zorom zajedno sa ukosnicama koje mećaše u kosu. To kao da joj postade ritual, amajlija kakva protiv uroka. Zavolje ga lako, kao i ja nju i ne odvajaše se od njega. Činjelo mi se zori se njima po vas dan.

Ogrlica je bila stara ali nekako je plijenila pogled. Srebrni turski kuruši su bili iz perioda Muhameda II. Na njoj osim starog turskog novca bio je jedan poseban kamen koji kao da je imao kakvu magičnu moć, često bi mijenjao boje, nekad bih mislio da mu boja zavisi od Bjelinog raspoloženja i da se on i Bjelina zenica oka stopiše u jedno nakon godina provedenih zajedno. Kad bi dan bio vedar i lijep kamen postane svijetlo zelene boje, a kad bi se nebo namračilo i on bi sam potamnio kao da će svaki čas iz njega izaći svo sivilo ovoga svijeta.

Ali u svim tim promjenama boja i bijaše njegova ljepota.

Sjećam se da je majka zborila da se taj kamen zove zultanit, jedva izgovarajući tu neobičnu riječ uplićući jezik,  da je ogrlica pravljena u Turskoj i da je to jedino mjesto na svijetu đe se ovaj kamen može naći i zato je  ogrlica posebna.

Majka dok zboraše o njemu glas bi joj se odamah utanjio, a ona bi počinjala šaptat i ako bismo bili sami, oči bi joj se skupile a ona izgledaše tada kao kakva bajalica dok ga držaše u ruke i dok mu pripisivaše razne moći. Nekad joj i ne bješe milo što ga ima, što je baš nju zapao. I ne znam što je više opterećivalo porijeklo ove ogrlice ili vrijednost koju je ona imala, ili je majčinski instiktivno predosjećala da će me ova ogrlica ni krivog ni dužnog koštati glave i da ću time platiti grijehe svog đeda. Eh da je samo mogla znati…

Tek poslije kad se sve desilo što se desilo, počeo sam da povezujem stvari. Jer je porijeklo ogrlice bilo obavijeno  tajnom, majka mi nikad do kraja nije ispričala kako je ogrlica dospjela do nje. Želim da mislim da možda nije ni sama znala. Ali jeste naslućivala.

Ogrlica je bila ukradena, pripadala je rizničarki harema po imenu Dževrije koja je spasila glavu Muhamedu II kada je zbog prestola pokušao da ga ubije rodjeni brat. Dževrije je za svoju hrabrost i zasluge bila nagrađena, jedna od nagrada je bila  ova ogrlica koju danas moja Bjela bezbrižno nosi  na vratu ne znajući ni sama porijeklo niti prokletstvo koje ona nosi sa sobom od trenutka kada je ukradena. A svojim vratom, ja ću je otplatiti, taj stari dug predaka koji se prenosio generacijski, a o kojem nijesam ništa znao. Vjerujem da je lijepa Dževrije klela dugo ruku onoga ko joj ga uze.

Ni u san mi se ne bi moglo sniti da će me kroz sina babe Đeve stići kletva lijepe Dževrije. Svi smo znali da joj je sin bio ništa roba i jado. Znali samo da je najviše od svoga života bio u cetinjskom zatvoru, zbog krađa i provala. Ali nikad nijesam mogao sumnjati da je spreman i kuražan ruku dići na nekog.

Mnogo toga ja nijesam znao sad kad je kasno shvatam to. Ali se nadam da će mi se duša dok bude putovala prema gore oslobodit tereta saznanja koji mi se desio u taj teški čas kad mi se život uze.

Čudio sam se što ga gledam tog jada mnogo češće nego inače oko kuće i livade, sve prolazaše pored međa, nekim poslom, zboraše. Znao sam da mu je svaka dlaka radila o đavolu i da tu posla dobroga ne može bit.

Kad se Bjela oporavila nakon porođaja otišla je da se zahvali babi Đevi kako je i red. Tamo je osim nje zatekla i tu ništa robu kojem se oči zalijepiše za kamen na Bjelinom đerdanu . Od tad njega kao  omađijanog počesmo da viđamo često.

A tog decembarskog jutra sretosmo se oči u oči on i ja.

Bjela je već neko vrijeme bila u rod sa Androm. Na sreću. Bio sam sam kući. Tek što sam pošao da namirim stoku kao što i činjeh svakog dana u isto vrijeme. U povratku zatekoh tragove u snijegu koji tek što je počeo da pada, a onda naiđoh na otvorena vrata od kuće. Čudno mi sve to bi.  Ali kako sam samo napravio prvi korak kad uđoh u dom znao sam da nešto nije kako treba da bude. Duge godine samačkog života me naučiše da znam đe svaka stvar stoji i đe sam joj našao  mjesto. Jasno mi je bilo nijesam više sam. Ovo je neka đavolja rabota pomislio sam. Opazih sjenku na prozoru koja brzo zamače. Dadoh se za njom ali samo što sam u trku zakoračio preko praga od vrata, nasadih se na dugu sjajnu oštircu noža koja mi se zari u stomak, i nađoh oči u oči sa Jovom Martinovićem čija ruka držaše nož. Presudi mi ništa roba, pomislih. I osjetih ukus krvi u ustima. Znao sam da sam svoje ispisao ođe. Znao sam da je ovo kraj.

„Zbori đe je đerdan čuješ li“ škripući kroz stisnute zube prozbori Jovo dok je oštricu noža zario još dublje, do kraja. Pao sam sa tim sječivom zarijenim u stomaku koje Jovo Martinović ne moga da izvadi jer dlanovi mu postaše mokri od nedjela koje napravi. A ruke kao da ga izdadoše te mu se počehu tresti. Dade se u bijeg glavom bez obzira u cipelama natopljenim mojojm krvlju ostavljajući crvene tragove u snijegu koji poče sve jače da pada, prijeteći da prekrije i mene, da mi se strva ne zna u rođeno dvorište.

Topla gusta krv topila je zamrznuti snijeg na kojem sam ležao. Kapala je brzo sa drške bodeža koja je virila iz mog stomaka. Uložih zadnju snagu koju sam imao i izvukoh ga uz jaku bol, na mjestu njega ostade rupa i tu krv poče da kulja i ja sam brzo bio u lokvi.

Ležao sam tako i bi mi toplo od te lokve vrele krvi. Samo je nebo bilo iznad mene. Padahu čini mi se nikad krupnje pahulje na mene kvaseći mi suva usta. I meni se učinje kao da ja letim njima a ne one meni. Okrenuh glavu prema bodežu još jednom i svatih, da je to bodež babe Đeve. Onaj koji je koristila da prekine pupčanu vrpcu kad je moje dijete došlo na svijet. Moje i mnoge druge djece iz sela. Znao sam da će ga Bjela prepoznati. I da će znati. Da će se snaći.

Obuze me mir kao pred san, pred onaj san koji srećan sanjah pored Bjele.

Zaklopih oči sa njom i Androm u mislima.

Sasvim miran.

Miran kakav i bijah u životu.

 

Autorka;

Bojana Uskoković Krvavac

 

 

Bojana Uskoković Krvavac: Danilo