05 jun Da li znaš kako može da se kupi ljubava?
Svako vodi neke svoje bitke. Važne i one manje važne.
Nevažnih nema. To znam. Svaka patnja je subjektivna, moramo vjerovati osobi koja pati.
Djeca često vode bitke. Možda češće nego mi „veliki“. Mi smo taoci rutine. Svakodnevnice.
Nekoliko puta do sada ćerka mi se požalila da je jedna djevojčica iz vrtića udarila ili da su je gurnuli Ona nije uradila ništa. Nije plakala. Nije se ljutila. Nije se ni požalila. Samo je malo zastala i nastavila dalje.
Nijesam vjerovala ranije da ću je u ovakvim situacijama učiti da uzvrati. Ovoga puta jesam jer njena bespomoćnost me je zaboljela.
Uzalud sam pokušavala i objašnjavala joj da mora da se zaštiti sebe, da nikoga „ne dira prva“ i da niko nema prava da ugrožava njen prostor, ali nijesam uspijevala.
Mislila sam, sputava je strah.
Međutim nije to, kaže. Ona ima savim drugo objašnjenje, mirno i vrlo samouvjereno mi objašnjava da ne želi nikoga da povrijedi, da ne želi da uradi ništa što će nekome nanijeti bol.
Od tog trenutka sam prestala da je nagovaram da uzvrati. Pustila sam je. Razumijem i želim da poštujem njen način.
Nekad je teško reći „ne“.
Nekada se teško zauzeti za sebe. Posebno ako nijeste imali naviku da govorite „ne“. Pa ste i kada nijeste htjeli i kad vam se nije dalo govorili „da“.
Znam to po sebi.
Lakše mi je bilo da otkinem od sebe nego od nekog drugog.
Da li tako kupujem ljubav? Da li mislimo da bi ljubav trebalo zaslužiti?
Nečim.
Recimo svojim ponašanjem, kako bismo je mogli dobiti zauzvrat.
Da li mislimo da prvo moramo biti “dobri”, ugađati i udovoljavati drugima da bi nas voljeli?
Vrlo moguće. Shvatam da je to obrazac ponašanja koji sam najvjerovatnije prenijela i na svoju ćerku.
Ljubav se ne kupuje. Ne moramo raditi ništa da bismo je zaslužili ili dobili.
Ljubav zaslužujemo svojim postojanjem, svojim rođenjem.
Koliko vjerujemo da zaslužujemo, toliko ljubavi možemo i da primimo.
Daj sebi pravo da primiš ljubav i da budeš voljena…
Tome ću da je učim.
Rastemo i mi uz svoju djecu!
No Comments