Cipele

05 dec Cipele

Ogrubjele jagodice na njenim nervoznim prstima kačile su za lijepu čipku na košulji. Jedan končić se izvukao i remetio red na šablonu ručno izvezene čipke.

Bijeli veo raspleo bi svaki put visoku punđu na njenoj glavi i ona bi teška, padala.

Sve na njoj danas, bilo je pozajmljeno. Sve ono što je nosila ona, nosile su i druge mlade u njenom selu.

Tako je to sa ratnim vremenima.

Kad bi samo mogao ovaj veo da govori, pomislila je. Koliko samo utkanih osjećanja nosi ova čipka na košulji, koliko strepnje.

Činilo joj se da osjeća miris soli djevojačkih suza iz bijele uštirkane čipke na košulji, ili je možda samo naslućivala svoje.

Sa svim će se nekako snaći osim sa cipelama koje su zjapile pred njom kao kakva crna rupa bez dna, baš kao i ona rupa na livadi Đurovića sa kojom su ih stari plašili kad bi pričali strašne priče uz oganj, onda kad bi mrklo.

Mislila je ako stavi stopalo, propašće cijela.

Tri broja veće.

Gledala ih je i nije znala što bi sa njima. Premala su bila Đurđina stopala za ovaj dan i sve ono što je trebalo predeverati u njemu.

Rasparala je ušiven konac svoje jastučnice, izvukla svježe očešljanu i opranu vunu i onoliko koliko je moglo stati zavukla je u dio cipele gdje staju prsti.

Baš u ovim cipelama počeće njen novi život. U njima nekoliko brojeva većim.

U njima koje će kasniti za njom kao i ona za svojim životom i ovim danom.

Napravila bi par koraka i pokušala da hoda, a zvuk  debelog đona o daskama njene sobe kao zvono, podsjećali su je da je došao trenutak da krene. Osvrnula se oko sebe i shvatila da se danas više neće vratiti tu. Ni sjutra. Pa ni prekosjutra. Da će od sada imati novu kuću, ali možda ne i dom.

Da će od sada uvijek biti odiva i snaha.

Da će biti nevjesta. Majka. 

Najmanje Stevanova šćer, što je voljela više od svega u svom životu.

Onda kada bude izrodila svoju đecu, rod će voljeti istom onom mjerom kao i tog dana kad ga je napustila.

Pogledala je kroz prozor, bijela zavjesa se njihala na vjetru, kao da je htjela da odleti prema brdu na kojem se toliko puta popela bijelim bosim stopalima, brdo čiji zvukovi su je budili tokom noći, znala je kako diše ta šuma i dok spava.

Nedostajaće joj sve to.

Uhvati je tuga. Nekoliko suza sa okruglih obraza skotrljaše se pravo na bijelu čipku i namočiše je.

Da je imala ogledalo sada bi se ogledala u njemu, pomislila je.

Od danas ovo više nije njen dom.

Pogledala je prema vratima, nije bila spremna, ipak, krenu.