17 jun Čija si ti?
„Čija si ti? Čija ti ono bi?“
Pitanje koje srećem na svakom ćošku.
Žene su uvijek nečije. Kao i djeca. Nekome se mora pripadati. Ili sam očeva ili sam muževa…zavisim od statusa. Kao da nemam svoju ličnu pripadnost.
A možda i nemam. Možda sam je izgubila. Zaboravila.
Možda me tome nijesu naučili.
Možda smo zbog teške istorije koja je za nama, ukinuli sebi pravo na ličnu pripadnost. Na pravo da postojim kao žena, djevojka, djevojčica.
Koliko pripadaš sebi? Koliko drugima daješ pravo na postojanje? Koliko si ti svoja?
Da li ti je sredina nametnula put kojim hodaš ili si ipak uspjela da nađeš svoj, prkosno?
U našoj kulturi činjenica je da je skoro jedini put prema ikakvoj promjeni položaja žene onaj u kome žena postaje muškarac. Ja to gledam svakodnevno.
Zamka u koju upadaju žene.
Tako ćete vidjeti žene koje oponašaju muškarce na ulici, u prodavnici, na televiziji, u politici…
Iza svakog ćoška odbacujemo sloj po sloj svoje ženstvenosti. Odbacujemo svoju ranjivosti. Da bi bile „jače“, ili dovoljno jake. Drugima. Glumeći društveno prihvatljivu ulogu koja nam ne pripada. Ulogu koja nam je nametnuta.
Možda nas je tu „gurnula“ sredina, ali to ne umanjuje našu odgovornost i mogućnost ličnog izbora.
Pored svih ilustracija negativnog određenja žene u sredini u kojoj živimo, priznajem, teško je biti „drugačiji“. Počev od jezika, koji za nas ima sociolongvističku preciznost.
Njime smo i došli do toga da djevojčice koje smo rodile nazivamo, sinovima?
One koje nijesu uspjele da se ostvare kao supruge, usjedjelicama.
One koje su odlučile da napuste bračni život , raspuštenicama?
One koje nijesmo htjele da rodimo, #neželjenima.
Tek kada žena nađe snagu u sebi da zavoli svoje žensko biće, bez želje da ga mijenja, već da ga prihvati zajedno sa osobinama od kojih je satkana, a sebi da pravo na postojanje, sa svim onim što je čini drugačijom od muškarca, tek tada će joj se to pravo i „dati“.
Kada žena shvati da muški korak nije lakši od njenog, već samo upečatljiviji, tada će uspjeti da nađe svoj put i svoj “korak” koji je vodi ka slobodi.
Ne bolji, ne gori, već svoj.
Sve do tad ona je rob sredine kao i istorije, u čiijem pisanju učestvuje i ona. Samo ako poželi.
Draga mama budi žena!
Rat je završen davno.
Vojnici nam nijesu potrebni.
Slobodno rađaj djevojčice!
No Comments