Anđa – II dio

23 mar Anđa – II dio

Bijasmo se zađevojčile.

Malje nam prekriše tijelo, grudi nam narastoše kao toplo meko tijesto. Prebrzo nas to zadesi, nespretno se nosismo sa svojim tijelom, čudismo se svaki dan nekom promjenom.

U tijelu bijasmo već žene, al ostadosmo đetinje, zadugo. 

Bjela se jedan period povukla. Neobično to za nju bijaše, jer naposletku ni sa mnom ne htjede da razgovara. To sam iz prve pripisivala promjenama, jer sam i sama zbunjena bila, ali poslije viđeh da je stvar mnogo veća, da je nešto ozbiljnije, što ne znavah čemu da pripišem. Stalno je san fataše i kad god bih pošla kod njih ona spavaše.

Zatekoh je jedan dan,kako se prala na izvor, viđeh joj stomak, nekako bijaše porasta’ ka’ da bijaše noseća.

Nije viđela da je gledam iz prikrajka, povukoh se prije nego je krenula da se vraća put kuće.

Zanijemjela sam.

Ne mogah ništa na svoja usta stavit danima.

Majka odma’ primijeti da mi se nešto dešava i poče navaljivati na mene da zborim što je, jer će mi čapra znati. Branjah se time da sam u zavadi sa Bjelinom braćom pa da zato nijesam u volju. Taman mi je to bio izgovor da ne odim kod njih, jer ne znam kako bih Bjelu pogledala u oči, a još manje imah snage da je ispitujem što se desilo.

Držaše me ljutnja što svoj problem sa mnom ne podijeli ka’ što sam ja sve dijelila sa njom, no ga izgleda čuvaše samo za sebe.

Jedno jutro, prije no što sunce izađe, majka pođe u drva sa magaretom, duboko u šumu. Znam da je uvijek ostajala do zalaska sunca, ali sad se vrati prije no što je i pošla. Čuh stope nepotkovanog magareta i vrata od kolibe. Neobično mi to bijaše, znala sam da nešto nije kako treba.

Na vrata uđe prvo uplakana Bjela a za njom Stana.

–       „Kažuj dijete što ti se desilo, kazuj crni te narok ćera, koja te muka nagna te si htjela da se na oni dub objesiš? Zbori zvaću ti i oca i majku… zbori čuješ li?!“

–       “Noseća sam…“

Prozbori Bjela dok joj suza suzu stizaše.

–       „Odila sam često prema onome dubu đe si me i sad zatekla, mir sam tamo neki nalazila.

Ljudi iz sela pričahu da je sva ova šuma iza nas nastala od toga jednoga duba i kako je on svetinja, da je taj dud čak pod sultanovom zaštitom, da ga nijedna vojska koja prođe pored njega ne smije posjeć ili zapalit, zato je tako dugo opstajao, niko ne znavaše koliko je star, ako bi se kome i omaklo da mu granu skine, pričahu da taj neko mora oko izgubit. Pričahu ljudi i da pred zoru Perun zna da dođe i prilegne pored duda. Svaku mu granu pa i list znah.

Tako u jednan zli vakat, ko zna koji put  za redom, desi se da zaspah ispod toga hrasta, mrak me zateknu, davno se mjesec na nebo bijaše izdiga’, probudi me ržanje konja.

Čula sam lomljavu granja. Dati je htio da se ogrije. Meni bi ka’ da dio mene otkida.

Uzeh jedan pozamašan kamen, priđoh mu sa leđa i udarih po glavi to što sam mogla, al on bijaše ka’ od stijene odvaljen, te mu izgleda moj udarac ništa nije moga’.

Pokušala sam da pobjegnem, ali me brzo sustiže’ obori na zemlju, i ka’ da ga bješe opio moj miris.

Ne ispuštaše veliki nož iz ruke… Oštro sječivo pod grlo mi stavi… Sve se odigralo brzo, nijesam stigla ni glas da puštim, što sam mogla, predala sam se… Nijesam se opirala, pomislih manje će me boljeti.

Otišao je posle toga, mislila sam u život me ostaviti neće.

Brzo poslijen poče stomak da mi raste, na oči, omotavala sam ga pojasom da se ne vidi, stiskala, stezala, iz nekoliko puta kad mi svi zaspaše uzela bih kamen iz udbe koji jedva nosah, ugrijah ga na oganj i držah na stomak, al ništa pomagalo nije, dijete je oživjelo, osjećam kako se pomjera.

Nisam znala što da činim više sa sobom, i ovako nevolju mojima donesoh. Ne želim obraz okiđeni da budem majki i ocu, dosta sam im jada zadala“.

Pričala je i plakala Bjela, plakala sam i ja za njom. Bi mi ža’ što je sve preko leđa preturila, ni stasale ne bjesmo.

Moja majka bijaše razborita žena. Praktična. Takvo je i vrijeme bilo.

– „Dijete moje ne plači, ništa nije vrijedno tvoga života upamti to, a svaki novi život je dar od Boga, treba ga slaviti, kako god da je začet, to nije kazna, no blagoslov.

Ovako ćemo, sklonićeš se ođe u nas, i onako te drugi ne viđahu, neće im čudno bit što te ne gledaju, oko tebe ću ja raditi, pomoćiću ti da ga doneseš na svijet, posle ću brigu o njemu preuzet ja, zboriću da je dijete moje, da sam ga ja na svijet donijela, da sam čudom samim noseća ostala, tako ćemo uradit, sad ću ti pozvati majku, da joj sve ispričamo, ne brini brigu“.

Poljubi je Stana u čelo. Čedno. Uradi sve kako je i rekla.

Bjela rastaše kod nas. Rodi zdravo muško dijete. Nađenuše mu ime Jovan, po đedu moga oca. Dijete je rodilo dijete. Ja sam dobila brata.

Zbližile smo se tad više no prije, voljeh je činjaše mi se više no sebe samu.

Živjesmo, s tom tajnom, godinama. Niko ne znavaše istinu.