14 dec Anđa
Ne bijasmo rod, ali živjesmo kuća do kuće.
Njihov zid od kuće naslanjaše se na naš. Sve što se jelo u našu kuću dijelilo se sa njima. Često je dana bilo da se nije znalo ko je u čiju kuču zakonačio.
Jedna smo porodica bili.
Tako je to bilo u teška vremena, u siromašna vremena. U vrijeme rata i bijede.
Vrijeme kad su žene veći dio života živjele same, podizale đecu, brinule kako će da ih prehrane.
Ja sam bila jedna u dom, njih četvoro.
Majka govoraše, to su sve njena đeca, pa je tako i postupala sa njima.
Ka’ da ih ona bijaše rodila.
Ponekad, činjaše mi se majka ne izbijaše od njih, ljubomora je znala da me savlada, ali ćutah, jer sam se osjećala krivom, znala sam da je oni čine srećnom.
Pomeđu moga i Bjelinog rođenja bijahu samo dani. Onako kako su nas majke podizale tako i mi jedna na drugu gledasmo. Ka’ sestre. Samo nije vazda pomeđu sestara kako ljudi zamišljahu da jes’.
Bjeli kako je rasla, ukazaše se bijeli pečati po koži.
Ne bješe travara u zemlju kod kojeg je ne povedoše. Kuća im na meleme mirisaše, Bjela bi ležala prekivena gazom i namazana kremama.
Ništa tu pomagalo nije, što je bila veća to veće bijahu i fleke koje se širahu po cijelom njenom tijelu.
Na posletku ne imahu kud, no da je stalno obučena, do zemlje u škuro, pa u sred žaropeka kad bi goreli i vazduh i pusta zemlja, Bjela bijaše zapatana do grla.
Stalno se spoticaše o rašu koja joj je i prste na noge pokrivala. Ličaše na staricu, ali sve to bijaše neprirodno, jer je još dijete ona bila, pa izgledaše kao kakva opsena.
Mene to bijaše milo, potajno. Radovah se toj njenoj bolesti. Radovah se što moraše da leži i što je njeni kriju. Ka’ da je meni neko sa puta mače. Olakšanje osjetih.
Bijaše nešto u Bjeli čudesno, stalno je pažnju zaokupljala kud god bi se kudijevala, takva joj narav bi, kao da je ostarala jednom, pa se vratila sa tom pameću.
Roditelji joj nazadni bijahu. Znala je ona za to, pa ne mariše što su je tako u stranu gurnuli, što se stiđahu od nje. Ja bih joj na muku stajala katkad, namjerno.
Gledala sam da joj se marazim kad god sam mogla, najviše kad je morala da leži na slamu dok njena koža pokušavaše da upije ko zna koji sloj previše nanesenog melema za taj dan.
Nema što, ljubomorna bijah ka kučka, na nju.
Stana je osobila radi te njene bolesti, krivaše mi se to na majku.
Prekorijevala joj je roditelje, jer gledahu na tu njenu bolest ka’ na sramotu od koje treba pobjeć na svaki način, jer oni su se jedino brinuli za njen narok i da im ne ostane doma za dovijek.
Govorahu, žensko dijete je tuđa večera. Nijesu znali oće li je iko htjeti sa tim bijelim pečatima koji joj kožu izmijeniše. Ni svojta je ne znavaše dobro u lice.
Naviknu se ona da se sama povuče kad god bi ko uljega u dom.
Bjeli ne mogahu ništa, jer bijaše lijepa svakako. Imaše neku mirnu ljepotu koja me mučila.
Ne mogah bez nje, a niti sa njom.
Odila bih kod nje samo da joj češljam dugu crnu kosu koja joj bijaše poput grive vranca. Nijedna šnala u kuću ne mogaše zauzdati Bejlinu divlju kosu. Niti njenu divlju ljepotu. Ne bijaše te škure robe koja je mogla prekriti bijelu i meku kožu poput tek prosijanog brašna kao njena što bijaše.
Takva bijaše Bjela.
Tekla je stalno, bistra i ne uprljana ka’ izvor ozadi naše kuće. Ništa njoj duh ne moga slomit. Ni pečati po njem tijelu niti loš urok.
Bjela je voljela sebe takva kakva jes’, dovoljno to njoj bijaše.
***
Bijasmo se zađevojčile.
Malje nam prekriše tijelo, grudi nam narastoše kao toplo meko tijesto. Prebrzo nas ta promjena zadesi, nespretno se nosismo sa svojim tijelom, čudismo se svaki dan nekom promjenom.
U tijelu bijasmo već žene, al ostadosmo đetinjaste, zadugo.
Bjela se jedan period povukla. Neobično to za nju bijaše, jer naposletku ni sa mnom ne htjede da razgovara. To sam iz prve pripisivala promjenama, jer sam i sama zbunjena bila, ali poslije viđeh da je stvar mnogo veća, da je nešto ozbiljnije, što ne znavah čemu da pripišem.
Stalno je san fataše i kad god bih pošla kod njih ona spavaše. Zatekoh je, neradeći, kako se prala na izvor, viđeh joj stomak, nekako bijaše porasta’ ka’ da bijaše noseća…
No Comments