17 sep Da li ćeš djetetu kupiti psa?
Imala sam samo šest godina kada sam od oca dobila velikog psa.
Zvao se Rem.
Još kao štene, Rem, je nadmašio moju kilažu. Sjećam se da je za njegov ručak korišćena šerpa koja je uvijek bila mnogo veća od naše u kojoj se kuvao ručak za petočlanu porodicu.
Ni sada mi nije jasno kako sam uspjela da ga popnem sebi u krilo dok bih se ljuljala na drvenu staru ljuljašku. Nikada se nije bunio.
Rem je mnogo volio slobodu. U njegovim venama tekla je krv njegovih predaka, vukova. Uzavrela.
Kad god bi mogao, samo bi trčao, neumorno. Sjećam se njegovih ušiju, dok bi trčao, nosio ih vjetar slobode, po tada zelenim livadama neizgrađenog Zabjela. Ispod mračne šume Dajbabske gore od čijeg mraka smo se kao djeca toliko plašili.
Rem je bio drukčiji od svih ostalih pasa koje sam ikada upoznala. Privlačio ga je miris rijeke pored koje smo živjeli. Ljeti, kada bi se voda sasvim usporila, i skoro zaustavila, u njoj bi se nastanile žabe kreketuše koje su nam nepozvane dolazile u dvorište, zbog sličnosti u bojama, mi bismo ih miješali sa kamenjem i sasvim slučajno hvatali za njihovu klizavu kožu, pa potom vrištali.
Rem je osim slobode volio tu skoro močvarnu vodu i njen miris. Bio bi opijen.
Svakog dana, nalazio bi razne način, da iznova, i ako krupan, pobjegne iz našeg dvorišta, pretvarajući se u bešumnu životinju, šunjajući se izlazio bi iz kapije našeg dvorišta, na najdosjetljivije načine. Njegova vlažna njuška opijena mirisom rijeke nalazila je iznova nove načine za bijeg iz dvorišta. Kada bi u tome uspio, trčao bi do obližnje plaže koja je bila kamenita, to mu nije smetalo ni malo, peo bi se potom na najvišu stijenu, i skočio pravo u vodu. Plivao bi neko vrijeme, čak i ronio. I nakon te svoje jurnjave opet bi se onako kako je i izašao sasvim bešumno vraćao u naše dvorište, onda kada bi on smatrao da mu je dovoljno, prije nego što i primijetimo njegov nestanak.
Dolazio bi kod nas sasvim mokar, gledajući nas ravno u oči, pogledom punim sreće, kao da želi da ispriča gdje je upravo bio i šta je radio.
Umjesto Rema, obično su dolazile naše komšije, zapanjene i u strahu, govoreći kako je to sve izgledalo zastrašujuće, uplašeni njegovom veličinom, i nezgrapnošću, moleći da ga ne puštamo samog, jer plaši i ostale kupače.
Od tad, otac bi svako posle podne spuštao svoj veliki teški kajak, uvijek sa Remom, i zbog Rema, ploveći Moračom. Na prednjem dijelu ručno pravljenog očevog kajaka, sjedio bi on, samouvjereno i odvažno kao kralj koji je upravo pokorio sve životinje na rijeci.
Rem kralj Morače.
Rem je oplemenio i “pokorio” mnoge djelove i moje duše koji bi ostali zauvijek “zaključani”, da nije stigao do mene. Do skora, ni sama nijesam znala to. Tek kada sam dobila svoju djecu, nizale su se priče o nezaboravnim avanturama koje sam preživjela sa njim.
Djeca bi molila za još jednu priču i još jednu, i samo još jednu…”toplu” priču koja grije male duše.
No Comments