12 jun Sreća iz ugla jednog dječaka
Odrasli kažu da je sreća kao sjenka, neka neuhvatiljiva stvar. Kad pomisliš da si srećan ona ti je već izmakla iz ruku.
Shvatio sam da ne mogu biti stalno srećan, isto kao što ne mogu stalno biti tužan ili nesrećan. Razmišljam da drukčije ne bismo ni znali što je sreća, niti kako da dodjemo do nje.
Veoma mi je teško da sreću opišem riječima. Mislim da za svakog od nas ona predstavlja nešto drugo.
Svakog od nas srećnim čine razne stvari. Mene moja sreća uvijek čeka na nekim istim mjestima. Shvatio sam da mi se najčešće sakriva iza nekih malih stvari, zato nijesam ni vjerovao da bi ona tako velika mogla stati baš tu.
Srećan bih bio uvijek nedeljom ujutro kada nas majka obraduje sa njenim krofnama, pa cijela kuća nedeljom ujutro miriše na njih, dok mi djeca sjedimo za sto i kliberimo se punih usta, ostavljajući masne tragove prstima po stolu i svemu drugom što bi se našlo na njemu, sem po bijelim tanjirima, oni su uvijek posilije tog nedeljnog doručka ostajali čisti, jer ko još jede krofne iznad tanjira dok slatki šećer u prahu pada po svemu oko nas. Volio sam miris tih majčinih krofni, znao je da mi se uvuče u garderobu pa i ponedeljkom ja mirišem na dom.
Srćan sam bio i kada bi tata vikendom prao kola, i od sve djece zvao baš mene, kao najstarijeg, da mu pomognem. Da mu dodam sunđer ili pomjerim dugo crijevo onda kad zapne za gumu našeg starog golfa. Koliko sam samo ozbiljno doživljavao taj zadatak, koliko sam samo uživao u njemu.
Sreća me je uvijek čekala na jednoj padini blizu kuće kad god bih prošao biciklom preko nje i dobio ubrzanje, tad bih znao da mogu sve i da sam čak brži i od vjetra koji je tog dana duvao niz Moraču.
Bio sam srećan i kad sam jednoj Sanji iz 7/8 posudio svoj kišobran, a ja kući došao skroz mokar. Uvijek ću pamtiti njene bakarne pjege kada razvuče osmijeh, pjege su se slagale sa bojom njene duge kose. Trčao sam do kuće čini mi se nikad brže. Kao da me nešto nosi. Sad znam tog dana nosio me Sanjin osmjeh. Kad god bismo se nakon toga sreli, častila bi me tim osmjehom. Dobar je to osjećaj bio.
Nekad bih bio srećan i samo dok bih tražio gdje bi to još mogla sreća biti, osim na mjestima na kojima sam znao da me čeka.
Tako sam i shvatio da moja sreća najviše zavisi od mene i moje želje da je nađem. Kad god sam htjeo da je imam ona bi se stvarala baš tu ispred mene, i jedino što je trebalo, bilo je da je zgrabim!
Ništa više od toga.
Ako si rastući uz svoju djecu zaboravila šta voliš, pogledaj ovdje, možda te ovaj spisak podjesti Mamin dnevnik zahvalnosti
No Comments