26 mar Pismo jedne bebe u doba corone
Još ti ne znam ime, ali znam kako mirišeš.
Kad mi se približiš dok spavam, osjetim te i srećna sam, jer znam da si tu.
Uvijek znaš šta mi treba. Naš svijet je svijet bez razumljivih riječi drugima. Niko ne briše suze sa mojih malih obraza onako kako ti to znaš. Jednim pokretom odagnaš sve.
Ima nečeg u tvojim toplim prstima i našim mekim dodirima, jer oni liječe i tebe, osjećam to. Zbog sjenke koja je pala sada na tvoje lice možda si pomislila da će ti se nešto ružno desiti… Znaj, neću te dati.
U tvom krvotoku, zauvjek, ostalo je malo mene. Ti damari kao moji podanici jure do svake tvoje ćelije i nose ljubav po mojoj komandi. Nose snagu.
Ja sam tvoja snaga.
Zato se obnavljaš.
Zato se tvoje bore brišu dok me gledaš.
Zato ti se toliko osmjehujem i neću prestati, jer trebaš mi mnogo, čak i onda kad budeš mislila da si me naučila svemu što si mislila da je važno.
Trebaš mi da gledaš kako pravim svoje prve korake dok me ti držiš za ruke.
Trebaš mi da gledaš kako nespretno držim grafitnu olovku svojim malim prstima i pišem svoje prvo MAMA.
Trebaš mi da gledaš kako raste moja gusta crna kosa koju neću moći da ukrotim nijednom šnalom koju ćeš brižljivo birati i donositi kući dok mi govoriš da je pustim neka bude divlja i da sam ti lijepa baš takva, raščupana, i da si me takvu rodila.
Trebaš mi da me gledaš dok budu rasle moje grudi, a crvena krv bude farbala moj bijeli veš. Trebaš mi kad sitne dlačice počnu da prekrivaju moje tijelo, a ja nespretno postajala ženom. Trebaš mi da me naučiš da zavolim svoje tijelo, jer ga sama neću prepoznati.
Trebaš mi i onda kad mi jedan pjegavi frajer slomi srce, a ja budem mislila da nikada neće zarasti, i da nikada više neću moći da volim.
Trebaće mi tvoji prsti tad, da mi brišeš suze, baš kao sad.
Trebaš mi kada budem kačila bijeli veo na svoju crnu dugu kosu koja će kao griva padati na moja ramena. Ja ću je neobuzdanu, napokon zavoljeti, samo zato jer se on zaljubio u nju takvu i baš u mene, ovakvu.
Trebaš mi da vidiš to.
Trebaš mi da gledaš kako jedno moje malo čudo ostavlja svoje damare u meni baš kao i ja prije toliko godina u tebi. Trebaš mi da gledaš kako me čini mlađom onda kad podočnjaci izmjene oblik mojih očiju.
Trebaš mi da te gledam kako stariš i kako bore mijenjaju tvoje lice dok ti kosa postaje srebrna, trebaš mi i zato ti neću dati da padneš.
Trebaš mi i da bih te pustila da odeš kad ovaj put bude blizu samog kraja i naučiš me najtežu lekciju do tad. Onu poslednju.
Ali ne još. I ne sad.
Sada hoću da se boriš. Sada hoću da vjeruješ da biće bolje sjutra, i ako je teško bilo danas. Zbog mene.
Sada želim da budeš tu i ne propustiš ništa.
Sada hoću da te čuvam i ovako ludo volim.
Ja u sebi nosim dio tebe, baš kao i ti, dio mene.
Zauvjek.
Jednom smo bile jedno…
No Comments