Gdje pobjeći od roditelja ili kako je moja majka prevazišla jezičke barijere?

25 mar Gdje pobjeći od roditelja ili kako je moja majka prevazišla jezičke barijere?

Sigurno su svi čuli za separacijsku anksioznost kod djece koja je normalna i očekivana u periodu odrastanja.
To su oni trenuci kada vaše dijete plače za vama prilikom ostavljanja u vrtiću ili na nekim drugim njemu nepoznatim mjestima i u nepoznatom okruženju. Sasvim normalan proces odrastanja, koji se prevazilazi ponavljanjem sličnih situacija, nakon kojih dijete stiče samopouzdanje i oslanja se na sebe.
Ne znam da li ste „čuli“ za separacijsku anksioznost kod odraslih?
Nijesam ni ja, sve dok nijesam shvatila da se zapravo u tom članku koji sam čitala pisalo baš o meni, i o mojoj porodici. Do tančina.
Separacijska anksioznost kod odraslih je na primjer kada živite sa roditeljima u svojim tridesetim i kunete se svima da jedva preživljavate (finansijski) u toj zajednici, a kamo li sami! U slučaju da živite sami ili sa partenrom, onda je to trenutak kada ne možete zamisliti dan u kome se ne čujete sa svojom majkom i jadate se o tome kako vas je naljutio suprug, dijete ili koleginica, možda i da je pitate kada će vam spremiti omiljeno jelo ili da joj se požalite gdje vas tačno tog jutra boli.
Sestra je prije nekoliko godina odlučila da se oslobodi svoje separacijske anksioznosti u tridesetim tako što će pobjeći glavom bez obzira od roditelja, i od svoje zemlje. Što dalje.
Nekako je mislila da će Australija, koja je toliko daleko, da joj riješi problem. To je bio njen mehanizam odbrane. Mislila je dovoljno je daleko i vanredno skupo da joj iko đođe u posjetu, takođe sedam sati (više) vremenske razlike učiniće da je zaobiđu sve informacije kojima je ovdje bila na udaru. Baš onda kada bi se njen dan završavao, a ona se spremala za krevet mi bismo se ovdje zahuktavali sa svime i svačim.
Bez obzira na sve to, otac bi nalazio načina da obavi jednom dnevno, svaki dan, kratki skajpovski razgovor od dva i po sata i dočara sve zgode i nezgode kako naše porodice tako i našeg društva. Bez filtera! Nikakve vremenske razlike niti kilometri ne mogu se ispriječiti između nas – govorio bi naš otac.
Funkcionisalo je to neko vrijeme tako. Sve do jednog dana.
Do onog dana kada su majka i otac odlučili da joj pokucaju na vrata i dođu u goste donoseći sa sobom sve ono od čega je pokušavala da pobjegne gurajući ispred sebe i njih sve te silne kilometre.
I kako to obično biva, što više pokušavaš da pobjegneš od problema, to ti se on sve više približava na razne i nevjerovatne načine, podsjećajući te na svoje postojanje. Tako je to kad se na zaobilazan način baviš problemom kroz razne mehanizme odbrane, ne suočavajući se sa njima. Veza koju je trebalo raskinuti jedino u sebi, jednostavno opstaje koliko god ti daleko da odeš.
Gdje god da pođeš nosiš sebe sa sobom, rekao je neko. Pa čak i u Australiju.
Naši roditelji su bili svoji na svome i u Australiji, oni očigledano nemaju problema sa prihvatanjem sebe ni u jednom segmentu, valjda kad zađeš u neke godine stvari postanu lakše. Adaptirali su se tamo mnogo brže nego sestra, bez obzira na jezičke barijere.
Oni nijesu mijenjali svoj obrazac ponašanja, ni tamo. Tako je majka koja obožava zelenu pijacu u svom malom gradu, tu ljubav ponijela sa sobom, ali u nedostatku zelene pijace u velikom gradu ona je smješta u jednom hiper marketu nedaleko od zgrade u kojoj je živjela sestra.
Znate da se na pijaci često prilikom kupovine sira on prethodno proba, zajedno sa svim onim mirisima koje pijaca nosi sa sobom. Ma nema veze, majka je to radila i u hiper marketu u Australiji tražeći od prodavačice, na našem jeziku naravno, da otkine samo malo nožem od „ovog ovdje“, a bogami i „onog tamo“ sira, kako bi mogla valjano da se odluči koji od njih da kupi, komentarišući na glas ukuse oba.
Prodavačica je samo malo trepnula očima , a onda bez ikakvih problema udovoljila majkinim zahtjevima klimajući ljubazno glavom gore – dolje. Vjerujem da joj je to zasigurno bio prvi put. Moguće i posljednji, sem ako moja majka ne dođe ponovo.
A sestra?
Sestra je stajala na bezbjednoj daljini, sakrivajući se što od stida što od čuda iza rafa većeg od zida koje je imala naša kuća u malom gradu iz kojeg smo došli i nijemo posmatrala situaciju čudeći se svemu što upravo gleda, držeći za ruku svoje dijete koje su od dolaska mučile jezičke barijere. Dijete u jednom trenutku upita „pa dobro kako ovdje babu razumiju svi i ako govori naš jezik“?
Nije znala u tom trenutku šta da mu kaže. Ali duboko u sebi  znala je odgovor. Znala je da jedino putovanje na koje je trebalo da ode ono unutar sebe, sagledavajući sebe iznutra. Shvatila je i da kroz prihvatanje sebe, sa svim onim manama koje su je činile, može postati žena kakva želi da bude, ona „koja je svoja na svome“, bez obzira gdje se nalazi.